Klečim u podnožju tišine
sama i zarobljena u mrežu
vlastitih misli.
Skupljam ih, razvlačim
i ogoljavam do kraja
umorno i tromo poput kazaljke sata.
Nižu se duge minute.
Prolazi sumorno vrijeme.
Vrijeme tuge i bola.
Ništa ne dopire do mene,
ništa me ne dotiče,
ništa, osim tišine, moje tišine.
Prkosno se uzdiže.
Para nebo.
A ja…
Dopuštam joj da me obuzme
i iz dana u dan pred njom
padam na koljena.
Nek’ joj bude.
Neka me ima.
Jer bolje je pripadati nečemu,
nego nikome,
pa makar bila i samo tišina.
Zato šutim i tješim se…
U mislima ponavljam da iz tišine
proizlaze najljepše pjesme…
Božana Ćosić
