Žena je ženi vuk.
Koliko ste puta čuli ovu izreku? A koliko ste se puta uvjerili i same u istinitost te izreke? Jeste li ikada razmišljali o tome zašto je to tako? Mislim, pa živimo u 21. stoljeću, i odavno smo se trebale osloboditi okova patrijarhata i bla bla bla. Odavno nam pričaju kako su muškarci krivi za sve loše što nam se (i dandanas) događa, ali evo ja ću prva reći da sam u svojih 46 godina više neugodnih iskustava imala sa ženama, a ne s muškarcima. I to ne zato što se manje družim s muškarcima, ili sam više okružena ženama, ili nemam muškarce za prijatelje itd. Nego jednostavno – žena je ženi vuk.
Sretna sam što je Ivana Šojat progovorila o tome u ovom svom genijalnom romanu. Otvoreno, iskreno, sasvim realno, javno, jasno i glasno. I objasnila odakle to zapravo potječe – od naših mama i baka. Znam, ne biste nikada to pomislile, ali tako je, to je živa istina. Sjetite se samo što su nam govorile bake i mame, razmislite malo o tome. Kakve su nas igre učile igrati kada smo bile djevojčice sa svojim prijateljicama, navest ću primjer koji navodi i autorica – mi bismo kuhale ručkove (od blata) a dječaci bi se igrali gledanja TV-a ili dolaženja kući s posla na te naše ručkove. Dobro, ja sam vjerojatno imala nekonvencionalnu mamu (i tatu, moram to reći), jer je mene moja oduvijek učila da ništa ne trpim, ne podmećem pod tepih, da ne gutam ništa u sebi, da kažem glasno što mi smeta. No moja je baka već bila kao ova tu iz romana – trpjela je djedovo švaleranje, ponosno mi prepričavajući ponekad kako je bila dama – kad god bi srela neku od njegovih ljubavnica, ona se nije spuštala nisko, i optuživala ih za zavođenje njenog supruga, nego je pričala s njima uljudno i pristojno, ali suptilno im dajući do znanja da ona zna kakve su one ženske. Ne kakav je ON muškarac, njen suprug, nego kakve su ONE ženske. Jer one su krive, ne on, Božesačuvaj. Opet, žena je ženi vuk, razmislite malo o tome. Moja je baka krivila te druge žene, nikada svog supruga. O, koliko bi se o tome sada dalo raspravljati, ha? Ja sam u to vrijeme bila studentica, u vezi sa svojim suprugom, i već su me tada baka, mama a i sve moje kolegice s faksa uvjeravale da NE POSTOJI VJERAN MUŠKARAC, to je mit. Jednostavno, to je nemoguće, i mi se kao žene trebamo s time pomiriti, i s obzirom na to da to ne možemo promijeniti, niti na to utjecati. Eh sad, i to je tema o kojoj bi se dalo raspravljati – tko bi od vas/nas oprostio bračnu nevjeru, a tko bi se kao glavna junakinja ovog romana odlučila radije biti sama, nego trpjeti takvo ponižavanje?
Ništa ne znamo o ljudima.
Toliko je istine u ovoj rečenici da to boli, a i ona se proteže kroz cijeli ovaj roman. Mirna, 38-godišnja prevoditeljica je mislila da poznaje svog supruga, a onda je saznala da ju on vara. Pa se odlučila na rastavu. Jer čujte, 21. stoljeće je, danas žena NE MORA ostati u braku, jer financijski ne ovisi o svom suprugu, a i danas nas toliko uče samopoštovanju da bi bilo doslovno glupo ostati s čovjekom koji te tako olako nakon toliko godina veze i braka zamijenio drugom. Ali. Ali. Ali. Iako i dalje živimo u 21. stoljeću razvod i rastava se i dalje stigmatiziraju. Raspuštenica, razvedenica, kurva. Sama je. Nema nikoga. Nije rađala, umrijet će sama, a to NIJE NORMALNO. Trebala je lijepo kao i sve druge prije nje pregristi jezik, stisnuti zube, i čekati da njen suprug završi s tom drugom, i pregrmjeti to. Tako je napravila njena mama, i mnoge druge mame (i bake) prije nje same, i sve su dočekale starost udane i nitko o njima iza leđa nije govorio ružno. Kao. Kao nije. Recimo da nije, jer nitko zapravo ne poznaje nikoga, u to se uvjerila Mirna, u to smo se uvjerili svi mi vjerojatno više puta u svom životu.
Mirna ima prijateljicu Jasnu, za koju je bila uvjerena da ju poznaje, jer ono, znaju se od trećeg osnovne. Zajedno su od blata pravile ručkove za dečke, zajedno su prošle sito i rešeto, a Jasna je po struci psihologinja, i bila je Mirni glavna podrška tijekom razvoda. Udana je, majka je dvoje djece, naizgled ima savršen život. Naizgled. Autorica nam kroz Jasnu želi pokazati da čak ni one najobrazovanije ne poznaju ljude oko sebe, jer gle iznenađenja – Jasna konačno jednom priznaje Mirni da joj je suprug alkoholičar i da ona to trpi već godinama. Jer je on jedan od onih dobrih pijanaca, koji kad se napiju ‘samo’ zaspu. Što ne bi bio problem (možda) da jednom nije zaspao dok je trebao čuvati njihovu kćer pa je mala upalila ringlu i strahovito si opekla ruku. I tako se i Jasna razvodi, i imamo još jednu raspuštenicu, ali Jasna je za razliku od Mirne bila pametnija pa se tijekom braka odlučila na majčinstvo, pa ipak neće smrt dočekati sama, barem tako kaže Mirnina mama, koja i tri godine nakon Mirninog okončanja braka ne prihvaća činjenicu da joj je kćer tako olako odustala, dok se eto ona grčevito borila za svoj, pa tako i dan danas kuha ručak čovjeku koji ju je jednom (ili možda čak i više puta) prevario. Mirnina mama zamjera Mirni što se rastala, i ne propušta joj to nabiti na nos kad god se vide, jer uporno ponavlja zabrinjava ju činjenica što je Mirna sama. Iako je i Mirnina baka, koja je izgurala svoj grozni brak pa poslije plakala za djedom neutješno bez obzira na činjenicu da je bila s njim duboko nesretna, i koja je imala i kćer i unuku isto umrla sama u svom stanu. Sama.
Štošta bi se još dalo reći o ovom fenomenalnom štivu (koje zaista preporučujem od srca svim ženama!), i o ovim bi se temama dalo raspravljati u nedogled, ali ja ću ovdje stati jer me previše boli. Previše me boli istina koja vrišti iz ovog romana, i koja je toliko sveprisutna oko nas, iako smo u 21. stoljeću i većina nas je visoko obrazovana, a i dalje ponavljamo obrasce naših baka i mama, koje su nam tako duboko usadile vjerovanje da ne vrijedimo previše same po sebi, da same nikada nećemo biti dovoljne, ili dovoljno dobre, te da tek kada se uparimo, kada pronađemo svoju – koje li ironije u nazivu – bolju polovicu, i zasnujemo obitelj, mi smo kao žene ispunile svoju svrhu.
Jer ako smo same, svi oko nas gledaju drugačije na nas.
No možda bi nam ipak bilo lakše kada žena ženi ne bi bila vuk, bila ona naša mama, baka, najbolja prijateljica, poslovna suradnica, ili samo susjeda.
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
