Stojim na uglu
ničega
dok brojim sjene prolaznika
što izdužuje ih
tama koja će uskoro prekriti dan…
Brojim korake
što lijeno se vuku
prema udobnosti
toplini doma i
možda utješnog zagrljaja
nekoga tko ih čeka…
Stojim na uglu
zaborava
dok tišina
preuzima vodstvo
nad bukom koja nestaje
i ostavlja samo
isprazne tragove
da postojalo je…
Brojim korake
kojih više nema
gledajući sjetno
u prve ulične svjetiljke
što razbijaju tamu oko mene…
Ali ne i onu
unutar mene…
Martina Kopić
