Nemojte mi zamjeriti. Previše sam puta prevarena, izigrana… Teško poklanjam povjerenje… Strah jači je od svega… Štitim srce previše puta ranjeno. Ja sam roba s greškom… Nije me sram priznati… Oprezno koračam kroz staze koje su ostale ispred mene, promatrajući pažljivo, sve ono što do sada nisam primjetila. Toliko ljepote… U malenim stvarima… Sitnicama… Pjev ptica. Šapat vjetra kroz krošnje grana ogoljenih. Žubor vode negdje u daljini. Nebo posuto pokojim oblakom… I koraci što odzvanjaju u tišini oko mene. Sama sam, misli mi prave društvo, dok skidam prašinu s nekih davno zaboravljenih uspomena. Paučina vremena ljepi mi se za prste dok prebirem po previše krhkim papirima zaostalih sjećanja. Suze miješaju se sa zrncima prašine što lebdi svuda oko mene, na krilima hladnog povjetarca, hladeći mi tijelo do potresnih drhtaja… Sjećanja tako krhka, a opet tako postojana… Korak, pa još jedan i odlazim… Zatvaram kutije svog bola i odlažem ih na tamno i skriveno mjesto… Tamo negdje duboko… U dubine svoje iskrzane duše…
Martina Kopić
