Smještena u žili puknuća,
nastojah eliminirati svakojake sablasne tendencije što se
stadoše vrzmati oko periferije moždanih stanica,
pokušavajući me uvući u zloslutne krajičke boemiziranja,
premazane pohlepnim osluškivanjima
završnog pada.
Motiv staromladosti najtočnije opisivaše
moju bit,
prodirući do
najneznatnijih niti apokaliptične sekvencije,
koja me prati još
od rane adolescencije.
Oni mi ne mogaše
oprostiti što ih ostavljam,
ali zapravo sam
preumorna za svoje godine.
Oplemenjena izrekom – tempus fugit,
nastojah ovjekovječiti tren koji se ustvari nije dogodio.
Učestalo pružah otpor
lakoj zabavi bez obvezujućih segmenata,
jer vrijedim više od pukih tjelesnosti
skeletonskih užitaka,
suviše očitih zavaravanja muze i ostatka svijeta.
Ubijaše me hladni
poljupci uzavrelih mrtvaca,
činjenično, ovakav sklop neuobičajenosti nijedan muškarac ne može dokučiti.
Nimalo jednostavnim, urođenim temperamentom ruših kule od pijeska,
sagrađene u vidu očuvanja individualne izdvojenosti od superiorno- prožimajuće mase koja
konstantno želi postići prevlast nad očigledno zasebnim
paragrafima razuma.
Bojah se ukalupljivanja proporcija,
ponašajnih kodeksa,
bolesno manipulativnih obrazaca postupanja
prema višim instancama nepogrešivosti.
Kakav spektakl
očekujete rezanjem
užadi potonula broda,
nevoljko ubrizganih injekcija morfija pod izlikom očuvanja od emotivnih rastapanja na fragmente?
Moram li dobrovoljno odslužiti kaznu za sve učinjene pogreške
koje me snalaze neumjesnom okrutnošću vladajuće elite snobizma,
destruktivnih arhitekata oskvrnjenja časti uz moralnu komponentu sveprisutne učinkovitosti porasta mortaliteta?
Nešto se
prelomilo u duši.
U čahuri
samospoznajnog bunila,
poradi odokativno škrte metamorfoze
umirućeg zadaha,
vrisnuh, ali me
nitko nije čuo.
Mrtva sam,
a ovo je grad duhova.
Lorena Vojtić
