Jedan krug kazaljki na satu, leptir na mom vratu.
Djele nas zidovi, ovi prozori, daljine i tvoje ime na mojim usnama se izgovara s’ razlogom i bez razloga.
Ti ne znaš, jer nikad ti nisam rekla šta osjećam.
Za tu ljubav mogu da obećam samo to da ću te voljeti neopisivo.
Ne znam da li je izbrisivo opcija, ili mi to samo tako izgleda.
Čitaj iz mog pogleda kad je skriven i kad u tvoje oči ne gleda.
Nisam više tako ranjiva, jutro svanjiva.
Nisam više ono što ti piše u sjećanju, ni ta sjećanja pojma nemaju, koliko moj lik u tvom umu čuvaju.
U čauri kestena ostavljena smjena jeseni i zime.
Pašće inje po tom drveću, tada će sve suze led da postanu.
Traži me… ako možeš da me pronađeš.
Znam hrabar si, ideš protiv mog revolta.
Isto tako znaš da ne treba da igraš igru u kojoj nema pravila.
Ti ne vidiš kako sam se sakrila i da je ova sigurnost samo jedna krajnost moje osjećajnosti.
U meni se lome i iznova sastavljaju osjećanja, vode me do tebe izbor ne ostavljaju.
Skrivena sam u mislima tvojim ponekad se pojavim, samo da te podsjetim da postojim.
Ugledaš moj lik u sjenama onog vremena, znaš početna slova mog imena.
Slažeš ih, iz kutije vadiš slova i leptir ti sleti na sto, uzimaš čašu ispijaš polako.
Samo ja mogu da odigram igru ovako.
Sjedam preko puta tebe, hladno je, vatra se gasi, sam si, a nisi.
Dotaknem ti ruke, dotaknem ti lice, pomjerim slova, ti slažeš iznova.
Prosipam inje, ostavljam ti čauru kestena i sliku koju sam uslikala dok sam s’ tobom šetala.
Šta misliš znamo li se, ili se samo igram s’ umom tvojim?
Sad sam tu, postojim, nestanem, pa se pojavim pometnju u tvom umu pravim.
Prolazim ti kroz sjećanja, vratim te u sadašnjost, pomješam ti snove i stvarnost.
Samo ti reflektujem što u tvom umu detektujem.
Ja sam odraz onoga kako ti moj lik izgleda.
Suprotno sam od tvog snoviđenja.
Ja sam osjećajna i svoja, nježna, brižna i sretna što te znam.
Ponekad zalutala između svijetova koji su naši, u tvojoj čaši saliveni i ostavljeni meni.
Ispij osjećanja do kraja možda se razliju po tvojim venama.
Ne traži mene u drugim očima, tamo me nema.
Otvori oči, ovdje sam pored tebe stojim i sigurna sam u rukama tvojim.
Samo mogu da ti obećam da ljubav osjećam na drugačiji način, sad ti reci meni koliko ti značim…
Ovu noć oblačimo u inje i jutrom će ono biti tu, a mi, mi ćemo po svome, samo tiho da nas ne čuju, oni koji naše priče projektuju.
Oni ne znaju da naši likovi ne spavaju, već budni šetaju.
Milena Vujinović
