Priručnik za žene koje ne nose plašt (jer je na pranju)
Život je težak.
I ne mislim na onu “Dostojevski pogled u daljinu dok pada snijeg, a ja tražim smisao postojanja” težinu. Mislim na onu prizemnu, radničku težinu gdje dan počinje prije nego što se kava uopće sjeti da bi trebala djelovati, a završava u trenutku kad u kupaonici tupo buljiš u zid i pokušavaš se sjetiti jesi li šampon za kosu nanijela dvaput ili nijednom.
Usudila bih se reći da je posebno teško ženama radničke klase jer mi nemamo luksuz egzistencijalne krize. Za to ti treba tišina, planinska kućica i matcha latte od zobi. Mi imamo kuću koja se aktivno trudi postati deponij, djecu koja istovremeno trebaju emocionalnu podršku, pomoć oko zadaće i čiste čarape koje su očito emigrirale u drugu dimenziju, i onaj tihi orkestar živčanog sloma koji u pozadini svira u C-duru.
Ako k tome imaš posao koji ti iscrpljuje zadnju kap energije i živaca, onaj tip posla gdje ljudi dolaze s očekivanjem da si istovremeno psiholog, robot, hobotnica, čarobnjak i dežurni krivac za sve što je pošlo po zlu još od Olimpijade u Sarajevu, onda ti večer nije odmor nego samo desetominutna pauza između dvije runde u ringu.
I onda se uhvatiš kako se više ne smiješ. Ne onako društveno prihvatljivo, smiješkom koji automatski navučeš dok netko priča, a ti u glavi slažeš popis za kupovinu, zbrajaš režije i pokušavaš matematički dokazati da mjesec ipak ima previše dana.
Nego iz srca.
Onako da te zaboli trbuh, da ti maskara iscuri do brade i da na sekundu zaboraviš da ti je hladnjak opet prazan, a perilica upravo počela ispuštati zvukove kao da polijeće za Mars. Ozbiljnost se na tebe zalijepi kao etiketa s pogrešnom cijenom koju pokušavaš oguliti, ali ostaje onaj ljepljivi trag.
I onda, sasvim slučajno, ili možda sudbinski, nađeš svoju grupu. To nije ona motivacijska grupa s citatima o leptirima i energiji svemira. To je ona sirova, sarkastična, glasna ekipa žena koje znaju kako je to kad ti je svega pun kufer, ali svejedno ustaješ prerano i glumiš funkcionalnu odraslu osobu.
Moja grupa zove se “Odjel za žrtve”, ne zato što smo slabe, nego zato što preživljavamo atentate svakodnevice.
Mi smo žrtve rokova, tuđih očekivanja, vlastite grižnje savjesti i kućanskih aparata koji se kvare točno dvadeset četiri sata nakon isteka garancije. Žrtve smo dječjih pitanja o smislu svemira u 22:48 i dana koji traju tri sata duže nego što bi ljudsko tijelo i psiha trebali moći podnijeti.
U ovom odjelu nema hijerarhije. Nema natjecanja “čija je muka veća”. Postoji samo kolektivno razumijevanje i podrška. Dovoljno je poslati poruku. “Jesam li ja luda ili…?”
Odgovori stižu u roku od tri minute.
“Nisi.”
“Jesi, ali i mi smo, pa nam je super.”
“Slušaj što se danas dogodilo…”
I tada krene smijeh. Onaj koji briše podočnjake bolje od bilo kojeg korektora. Onaj koji ti šapne da život možda jest kaos, ali barem nije tvoj privatni kaos. Dijelimo ga.
Ništa nije nepodnošljivo kad imaš svoje ljude.
Istina je brutalno jednostavna. Nitko ne može sam iznijeti sve te uloge. Radnica, majka, logističarka, kuharica, čistačica. Svi trebamo svoj Odjel.
Možda je to grupa na Viberu ili WhatsAppu, možda kava subotom, možda kolegica koja te samo pogleda i ti znaš da te razumije. Ali mora postojati.
Jer svijet neće postati lakši.
Poslovi neće postati manje stresni.
Djeca će nastaviti rasti i gubiti čarape.
A život neće stati da ti uhvatiš dah.
Ali taj zajednički smijeh čini da sve to ne izgleda kao doživotna robija, nego kao prokleto dobra priča koju imaš s kime podijeliti.
Ako me pitate za savjet, neću vam prodavati maglu o “balansu” ili jutarnjoj jogi. Reći ću vam samo jedno. Pronađite svoj Odjel. I smijte se dok vas ne zaboli trbuh. Smijte se dok brišete suze. Jer dok god se smijete, život možda traje, ali definitivno nema posljednju riječ.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
