Razumijemo li tišine?
Ili je to odsustvo riječi?
Razumijemo li jedni druge?
Čujemo li i da li slušamo odistinski šta nam ljudi govore?
Ljudi se povuku u svoj svijet u mjesto gdje se osjećaju sigurno.
Tamo gdje ne trebaš nikome (osim sebi) objasniti zašto se tako osjećaš.
Tamo gdje te niko neće pitati bezbroj pitanja.
Osuđivati tvoje odluke ili to što si jednostavno svoj/a.
Pronađe se u tim tišinama i snaga i nada.
To znate jer sigurno ste bili u svojim tišininama.
Sad dok čitate ovaj tekst, moguće da ste u tišini.
Oko vas može biti muzika, mogu pričati ljudi.
Vi jeste tu prisutni fizički, ali miljama ste daleko mislima.
Svi imaju svoje razloge zašto ponekad ćute.
Nekad im treba razgovor.
Nekad, neko ko će osjetiti da se iza tih tišina skrivaju dubine ljudskih osjećanja.
Kad sretnete čovjeka koji je u tišini ne znate šta ga sve brine, što se povukao u svoj svijet. Stavio ograde između sebe i ljudi.
A često puta ljudi ne pokažu razumjevanje.
Svi žive u svojim filmovima. I nekad kroz tu tišinu ljudi govore.
A tako rijetko drugi osjete da neko treba pruženu ruku, zagrljaj i da jednostavno neko bude tu.
Ne treba ništa da kaže.
Samo da sjedi i da ćute zajedno.
Vidim mnogo puta ljude koje je društvo na neki način zaboravilo.
Kao da nisu dio svijeta u kom i sami žive.
Nije to samo da li razumijemo tišine, to je više od toga.
Razumijemo li mi da u ovom svijetu sve ima svoje poveznice.
I da su ljudi oko nas refleksija u kojoj se ogledamo.
To ne treba biti povezano sa nama lično.
Ali kad se sretnete sa svim tim ljudima.
To nije tek onako.
Jer ste u slično vrijeme na sličnom mjestu.
Sve su to poruke.
Ako naučimo čuti tišinu, jasnije ćemo ćuti i riječi.
Milena Vujinović
