Neljudski sam ozlijeđena iluzijom
i opet, po ne znam koji put,
zaista umirem,
ali ipak ostajem živa.
Ponukana dezorijentiranim buđenjem svjetla,
lice mi umiva ugljena prašina,
a iz nosnica huči zvuk
lokomotive u bijegu.
Nad sivilom;
zvanim- zamršen spektar
neonskog blještavila,
sručila se gomila
neprospavanog ništavila.
Mogla bih unedogled brojiti
sve zapodjenute konverzacije,
svilene zloslutnosti
i komplikacije prilikom razilaženja.
Zvao si me Kleopatrom,
pozorno prateći nijanse
kojima bih topila poglede,
uz brižljivu identifikaciju
genetskog koda,
a sada uporno tvrdiš
da srodne duše ne postoje;
ujedno veličajući
poganske bogove.
Dakako, lakše je umaknuti nametnutim kriterijima,
koji ionako ne mogu biti ispunjeni.
Nakon neizostavne rekonstrukcije stihova,
slijedi odmazda-
prilikom koje bivam suočena
s urbaniziranim procesom zamiranja,
elemente pokajanja
pretvaram u sjenaste odraze
i započinjem slijed pretvorbe
u lelujavu nit ektoplazme.
Jesi li svjestan da konzumiram grizodušje,
svakim novim rizikom voljenja?
Razapeta potezima
što mrcvare olovnim ambijentom-
uporno izmičem slabosti,
iako me smrt strpljivo čeka-
znajući da će jednom prevagnuti.
Neljudski sam ozlijeđena iluzijom
i opet, po ne znam koji put,
zaista umirem,
ali ipak ostajem živa.
Lorena Vojtić
Regeneracija neslomljive
