Tko ne voli putovanja? Ne znam postoje li takvi, ali kod mene je uvijek ista priča. Svake godine se ponavlja isti scenarij.
Muž rezervira termin još u zimi, svi ukućani se vesele odlasku na more, a ja kukam. Ne želim ići, ne da mi se, ja bih najradije ostala doma. Zašto je to tako? Zato što mrzim pakiranje. I, evo, upravo sada sjedim, pišem ovaj tekst, dok je oko mene kaos. Kao da mi je atomska bomba pogodila kuću. Odjeće ima po svukud, perilica rublja još uvijek radi jer sam u posljednji trenutak shvatila da trebam baš tu jednu majicu koja nije oprana. Svi su svoju odjeću pripremili na vrijeme, ali ja još nisam sigurna stanem li u išta, osim u japanke, od prošle godine.
Popis stvari koje trebam ponijeti napisala sam još nekidan, ali u ovom kaosu ga ne mogu pronaći. Samo jedan kofer mi je pun ručnika, za plažu, za tuširanje, za ruke, za noge, za….kao da nas ide barem dvadeset, a ne troje.
I već unaprijed znam da ću pola toga zaboraviti ponijeti. Tako je svake godine, ali hej, nema veze jer sve mogu kupiti.
Sve osim živaca koji su pred putovanje sve tanji jer dok gledam stanje na cestama, gužve i kolone, dođe mi da se rasplačem od muke. Petosatno putovanje lako bi se moglo oduljiti, a to mi uopće ne odgovara. Mislim da je krajnje vrijeme da netko izumi uređaj za teleportaciju sada, a ne za sto godina.
“Hajde da se ove godine ne svađamo, može?” muž me još jučer pitao.
“Naravno”, odgovorila sam s osmijehom, iako znam da će vika početi vjerojatno već ujutro. No, nema veze, sve je to neizostavan dio putovanja. Jesi li spakirala ovo, jesi li napravio ono, zašto nisi ti, zašto bih ja…i na kraju, moje najdraže, a događa se svaki put. Dok sjedi u autu i čeka, ja iz kuće izlazim posljednja i zaključavam vrata, on pozorno prati svaki moj korak. Ulazim u auto, a on me pita “Jesi li zaključala?” Sutra ujutro, kad me to upita, pokušat ću potisnuti vrisak. Ili ću ga ključem pogoditi u glavu, ovisno o tome koliko ću biti naspavana.
Ali, čim ugledamo ono predivno plavetnilo i udahnemo svjež, morski zrak, sve će se to zaboraviti.
I onda će proletjeti tih desetak dana, a ja ću biti vraćena u nemilosrdnu svakodnevicu pitajući se, zašto godišnji odmor ne bi trajao barem tri mjeseca? To bi mi možda bilo dovoljno da napunim baterije. I sigurna sam da nisam jedina koja tako misli.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna H.
