Kažu da se o pravim ljubavima
nikada ne priča.
Nikada i nikome.
Prava ljubav je kao najređi cvijet
na cijelom svijetu.
Ne uspijeva svuda i vrlo je rijetka.
Srećan je onaj koji ju je pronašao,
a još srećniji ko je uspio da je sačuva,
da je zadrži.
Imala sam te samo na tren i osjetila
kako je lijepo gledati te kako cvjetaš.
Ali nešto nije bilo kako treba
i izgubila sam te.
Nisam znala za mjeru i toliko sam te zalivala svojom ljubavlju,
da sam uspjela da te ugušim.
Kako je to čudno.
Ni cvijet ne želi previše vode,
ni čovjek previše ljubavi.
Pitam se zašto.
Meni nikad ne bi moglo da dosadi
da me voliš toliko jako, toliko mnogo,
nježno i grubo.
Kako god želiš.
Tvoja me ljubav ne bi nikad ugušila
kao što je tebe moja.
A možda je to tako
zato što sam ja pustinjski kaktus.
A ti nisi.
Koliko god mu vode daš
nikad mu nije dovoljno.
Uvijek želi još.
Uvijek mu treba još.
Zato o tebi ćutim.
Ni sebi o tebi ne govorim.
Jedino se ponekad pitam,
uglavnom na kraju dana,
zašto mi svaka želja
i svaki san nose tvoj lik.
I pitam se jesi li me ikada
posmatrao odnekud,
iz daljine, iz prikrajka
i jesi li pomislio da sam i dalje
lijepa kao nekad.
I pitam se da li si nekada,
makar samo jednom
rekao samom sebi
da mi nigdje nisi našao sličnu.
Da je nikad nećeš ni naći.
Da se kaješ.
Da ti se izmišlja vremeplov
i vraća vrijeme unatrag.
I da ti, kad shvatiš da je nemoguće,
ostaje samo taj ponos
na sve što sam postala,
na sve što sam dobila sama,
bez tebe.
I nakon tebe.
Jer tvoja je djevojčica kaktus.
Otporna je na sve.
Jedino joj se ponekad dogodi
da u fatamorgani ugleda
tvoje lice.
Jer to je vrijeme kad joj
fališ više od svega,
pa čak i od prijatne ljetnje kiše…
Darya Noel Mason
