,,Tvoja su krila bila spremna,
ali moje srce nije…”
Čitam neke tuđe stihove,
a suza se kotlja niz lice.
Imala sam slavuja, jednom davno.
Toliko davno da mi se ponekad čini
da sam sve to samo sanjala.
Ali nije tako.
Postojao je.
Bilo je stvarno.
Svaka sekunda je bila stvarna.
Bio je malen kad sam ga našla
i još nije znao kako se leti.
Pripitomila sam ga,
ili sam mislila da je tako bilo.
Isprva se činilo kao da nikada
neće otići,
ali onda je malo odrastao i ojačao.
Iz dana u dan je sve češće
širio svoja mala krila.
Ponekad bi uhvatio zalet,
poletio, vinuo se visoko u nebo,
ali uvijek bi se vraćao.
Primjećivala sam kako upućuje
čežnjiv pogled ka nebu
i znala sam,
on će ostajati uz mene
sve dok ga budem sputavala.
I koliko god ga voljela,
on će uvijek gledati u nebo,
oblake i široka prostranstva,
jer ovaj je svijet mnogo više
od onoga što vidimo.
Posljednji put sam ga držala
u svojim rukama,
niti previše čvrsto da ga ugušim,
niti previše nježno da odleti
prije nego što stignem
da se oprostim.
,,Uvijek ćeš mi faliti.”
Prošaputala sam.
Suza je pala sa obraza
na njegovu malu glavu.
Podigla sam ruke visoko
i ispružila dlanove.
Sklopila sam oči kad se začulo
lepetanje malih krila.
,,Uvijek ćeš mi faliti.”
Ponavljala sam, dok sam gledala
kako njegovo sićušno tijelo
postaje samo tačka u daljini,
a potom ni to.
Razbiješ vlastito srce u komade,
ali ipak pustiš, jer voliš.
Darya Noel Mason
