Oluja
nova ili ipak
ona stara
što odavno u meni
stanuje
hara i ne
da mi mira
gušeći me
stalno iznova
dok izbija mi
zrak iz grudi
istih onih u
kojima i
srce previše
puta slomljeno
samo na pola
kuca
ipak nada
ostaje
kao onaj slijepi
putnik na
peronu
davno zaboravljenih
čekajući dolazak
vlaka koji
nikada neće doći
ali još uvijek
može čuti
zvižduk tog vlaka
onog istog
koji nekada
je plovio ovim
prugama
što životom
se zovu
Pusti da vjerujem
barem još tren
da sve može biti
dobro
iako ono odavno
izumrlo je i
nestalo
baš kao
što ćemo
i mi…
Martina Kopić
