Koraci su odavno utihnuli
dok kapi kiše neumorno
lupkaju o prazne ceste
ispred mene
Lišće polako gubi svoj sjaj
dok jesen ljeto smjenjuje
tiho se prikradajući kao lopov
što krade nečije snove
Tražim smisao
tamo gdje tražiti ne treba
mučim sebe nepotrebnim
gledajući u daljinu dok
kiša ispire moje suze
puštajući me da plačem
i dalje
Zastajem u koraku
i gledam rađanje leptira
dok širi svoja krila za let
Sloboda, o tako slatka sloboda
šarenih krila što lete
tražeći sunce da bude
jače od ove kiše
Puštam
od sebe sve
suze,
bol,
jecaje
Odlazim
Pratim u stopu
neke davno zaboravljene
korake i
nasmijem se…
Martina Kopić
