Kad se probudim u rano jutro
Čujem pjev ptica kroz otvoren prozor…
Oh, kakva je blagodat živjeti blizu Starog grada koji je zapravo šuma
I moći uživati u zvukovima prirode iako sam u samom centru grada…
Golubovi se svađaju, vrapci živkaju, vrane traže zalogajčiće…
Kroz prozor imam pogled na prastaro drvo
Ispod kojeg je davno bila klupa na kojoj smo se mi klinci okupljali
U doba gumi-gumija i nogometnih lopti te neobuzdane dječje vike…
Tada još nije bilo mobitela i znak za ući u stan
Bilo je uključeno svjetlo na balkonu…
Opraštali smo se na klupici uz dogovor za sutra
I nestrpljivo iščekivali Miletov zvižduk nakon napisane zadaće…
Ah, to sretno i ispunjeno djetinjstvo…
Svako proljeće me vrati u te dane –
Kad se spusti pljusak, a ja bez kišobrana trčim preko lokvica
I gledam ono isto drveće – sad sa puno većim krošnjama…
Ponekad me more sve brige svijeta
Ali proljeće me vrati u mladost
I dane kad mi je najveća briga bila probušena lopta
Te hlače poderane na koljenima u bezbrižnoj igri…
Anada Kotorac
