Od početka
svoga vremena,
u njihovim sam
životima bila samo
sjena nekih
prošlih vremena,
tuđih zagrljaja
i strastvenih poljubaca
poredanih od
broja zlata.
Nitko me
nije birao prvu,
nisam osjetila
istinsku ljubav
ni u čijem postojanju.
Ja živim
tuđe stvarnosti,
vječito lebdeći
polumrtva između
ambisa i propasti,
udišući zrak
koji me guši.
Ne mogavši se
osloboditi tereta
nametnute nevoljenosti,
ispovijedam se
svojim stihovima,
znajući da me
oni jedini nikad
neće iznevjeriti,
napustiti i razočarati.
Stvorena da razorim
sve oko sebe,
umjesto da
oblikujem i gradim
zamke miline,
zapravo shvaćam
kako me prati jedna
opsjena nesreće.
Prokletstvo one druge…
Lorena Vojtić
