Te večeri, znala sam da je u susjednoj sobi motela. Oboje smo bili na putu i imali isti cilj. U svojstvu novinara smo krenuli na konferenciju o svjetskoj krizi. Dvoumila sam se, prevrtala misli i smišljala razloge za posjetu. Mogla sam ih pronaći mnogo poput dogovora o međusobnoj razmjeni informacija, ali prezreo bi me, lako pročitao. Nisam ja bila osoba za laži, oči bi me izdale. No, nisam mogla odoljeti. To je bila prilika koju nisam smjela propustiti.
Napokon, nakon mnogo vremena smo se ponovno sreli i možda je to bilo značajno, nešto u čemu je imala prste sama sudbina.
Nakon još kratkog razmišljanja, odlučila sam… i pošla.
Polagano sam i gotovo nečujno pokucala na vrata. Nisam dobila odgovor. Pokušala sam ponovo, taj put glasnije, no opet ne dobih odgovor. Zbunjena i neodlučna još sam neko vrijeme stajala pred vratima, a onda skupila hrabrost i otvorila ih. Začudo, nisu bila zaključana.
Sobom je dominirala polutama, tek je noćna lampa prigušenim svjetlom otkrivala biće na krevetu, golih, brončano osunčanih leđa i lica uronjena u jastuk. Ah, koliko sam ga puta dodirivala s milinom, sa željom da nikada ne prođe. Bila sam opijena samim dodirom… A sada je opet pred mojim očima neodoljivo privlačan, pomalo nestvaran i… zabranjen, jer pripada drugoj.
U meni se pobudila snažna želja da naslonim obraz na njegovo toplo, meko tijelo. Poželjela sam makar ga dotaknuti.
Zadrhtala sam i tu nevinu želju urezala duboko u srce, a onda zažmirila i prepustila se gotovo nestvarnim čarima.
Osjetila sam njegov miris. Bio je sladak poput svježe ubranih jagoda i opojan poput najegzotičnije mirodije. Probudio je divlju čežnju u meni i nesvjesna svojih pokreta, shvatila sam da ga dodirujem, nježno, kao da ga dodirujem perom. Na tren sam osjetila neobjašnjivi strah i kao da je vrijeme stalo, ostala sam nepomična, posve ukopana u njegovom pogledu. Samo mi je on u svijesti, samo njega vidim. (I on mene?).
Pokušala sam odgonetnuti sjaj u njegovim očima boje kestena. Je li to „onaj“ sjaj,? Je li to sjaj topline i ljubavi? Odjednom mi je postalo nevažno. Bez riječi sam sjela do njega i zagledala se u opojne, lagano
rastvorene usne.
A onda…
Vršcima prstiju mi je dotaknuo usne, ali taj dodir u mukloj tišini zazvučao je poput najglasnije melodije. Krv mi je proključala, osjetila sam kako u meni divlje pulsira.
Dlanove sam položila na snažne mu grudi ni sama ne shvaćajući značenje tog pokreta. Nisam znala želim li ga odgurnuti ili privući k sebi, ali burni otkucaji njegova srca odgovorili su umjesto mene. Neumoljivo su me privlačili, lijepili i izazivali nekontrolirano drhtanje.
Nastavio me je nježno dodirivati, milovati… Uzvratila sam. Sve je bilo jasno bez ijedne izgovorene riječi. Svaki dodir, svaki drhtaj zamijenio je stotine riječi i postao jednak govoru srca. Baš kao nekada, tišina je umjesto nas govorila.
Osjećaj spojenih usana potpuno me osvojio i iako sam ga mnogo puta ljubila nešto je bilo drukčije, kao da je prvi put. Poklonio mi je svoje usne s pažnjom i nježnošću. Nedvojbeno mi je dokazao da još uvijek pripada meni, samo meni…
Svjesno zarobljena, potpuno sam mu se prepustila…
Ostali smo ležati u tišini. Samo bubnjanje srca odavalo mi je da sam živa. Nije nam bilo prvi put, ali nikada nije bilo ovako. Nježno i strastveno.
Sjetila sam se našega prekida i njegova objašnjenja da nije spreman za ozbiljnu vezu, da se ne može vezati. Ali onda, što se večeras dogodilo? Jesam li iz njega izvukla najdublje osjećaje i učinila ga zrelim i spremnim?…
I opet sam si počela postavljati pitanja. Opet sam se našla u začaranom ljubavnom krugu poput nezrele djevojčice.
Bojala sam se pitati ga bilo što, radije sam odlučila okončati večer kako je i započelo: tišinom.
Dok sam se odijevala netremice me je promatrao, posve bezbrižan i opušten na krevetu. Nasmiješio se u jednom trenutku, potom ustao.
Uzeo me za ruke i poveo natrag u krevet. Privukao me k sebi.
– Nakon mnogo godina traženja, sada znam… Ti si ta – rekao je i obasuo me cjelovima.
Božana Ćosić
