Zatitrao je trag
na čelu porculanskog lica
koje si (ne)znajući – isklesao čarobnošću dodira.
Noćas nosiš krinku fantoma!
Dok ti zjenice
poprimaju oblik kratera,
sloboda je ono
što želiš dokučiti
na mojim usnama.
Poslužuješ mirisima cvjetova procvalih –
akorde sa starih,
nježnih struna gitare.
Njedriš htijenje da ispružim ruke,
u noći nehotičnog darivanja
čiste zablude.
Lorena Vojtić
