Ostavljaš tek pozdrav
u gluhe sate
odnosiš osmijehe
neka te prate,
baš kao u danima
sreće i zanosa
kad gledali smo očima
punim ponosa,
a reci mi prijatelju
na kog da računam
kad sam sam
i nikoga nemam
ruku da mu dam?
U tjeskobi dana
i nemirnoj noći
bar jedan poziv
hoće li doći?
Dok mnoštvo pitanja
niže se na niti
mora li sve ili treba
baš tako biti?
Sad pružam ruke
one su prazne,
srce se steže
kao od kazne,
a samoća boli
u danima mojim
prijatelju gdje si
da slomljeno spojiš?
Karolina Obradović
