Moj prijatelj Beki i ja ispijamo kave uz čašicu razgovora kad god možemo uskladiti rasporede, tako već desetak godina. Jedno drugom smo podrška, raspravljamo o raznim temama, on mi priča dogodovštine s posla (radi u ugostiteljstvu) i ratne priče iz Domovinskog rata kad je bio u specijalnoj policiji…
Razmijenimo recepte za razna jela – onoliko koliko se razumijemo kao amaterski kuhari, Beki uvijek ima neki novi vic i novi trač o nekom poznatom. U posljednje vrijeme nam se događa da samo raspravljamo tko se zadnji razbolio i preminuo, nažalost sve više ljudi naše generacije je doživjelo neku tragediju…
Beki ima srce kao autobus, no ipak ga je u rujnu prošle godine pogodio srčani udar pa je završio na hitnoj operaciji. Uz to mu je otkriven dijabetes i još sto čuda, ali unatoč tome svemu je uvijek nasmijan i spreman na šalu. Kaže, da se ne smijemo, kud bismo dopali – ionako se život ne vrti samo oko dijagnoza i silnih lijekova koje u danu moramo koristiti. I u pravu je, uvijek je druženje s njim uz salve smijeha i to mi je jako lijepo provedeno vrijeme. Prijateljstvo koje traje godinama, platonsko da se razumijemo, nikad ružne riječi od tog čovjeka. Zato ga toliko cijenim i poštujem.
Neki dan se dogovorimo za jutarnju kavu i ja predložim da se nađemo u kafiću u koji ne zalazimo baš često – mislim si, ima parking, terasa je u hladovini i usput mi je kad obavim sve obaveze. I tako ja naravno dođem malo ranije (moja “akademska četvrt” je obično 15 minuta prije dogovorenog vremena), sjednem, naručim kavu i njega nema, a obično ne kasni. Pošaljem mu slikovnu poruku s mojom kavom, a on mi odgovara: “Eto me za par minuta, naruči mi najdužu…”
Naručim ja njemu kavu, ubacim steviju, miješam, dolazi on i smije se kao lud! “Opet sam te čekao u krivom kafiću na terasi, ovo je već treći put u mjesec dana da sam promašio ili vrijeme ili mjesto!” Još si frajer naručio kavu u tom drugom kafiću i čudi se što mene nema, ha ha.
Dakle, od svih lijekova koje pijemo, morat ćemo početi piti i nešto protiv skleroze… Doslovno mi se dogodi da što ne zapišem – zaboravim i to već zadnjih nekoliko godina. Tješi me činjenica da nisam jedina koja ne zna jesam li pošla ili sam otišla; sve je to za ljude…
Anada Kotorac
