„Bodež uskrsnuća
približava se
poroznom vratu,
režući svakodnevne agonije“ –
prozborio je
jecajući vjetar,
taktilnom
stravom jeseni.
Anksioznošću nošena,
vidjeh gavrana
obloženog antičkim draguljima.
Čak i vrane zastadoše,
pred uzvišenom statuom
odbjeglih snova.
Poklon što mi podariše,
premazan je
pečatom crne krvi,
upozoravajući na javu
koja neutješno tišti.
Na kolovratu
mračne sjenovitosti,
primih proročanstvo
nadnaravnih ranjavanja
i začuh obećanje.
Netko noćas
mora umrijeti.
Lorena Vojtić
