Ova plaža,
prenosi se iz
sna u san
kao vrag u tmini ponora
i dok plešemo
posljednji tango
on vrti me u krug, a
ova maska steže me
prijeteći da me uguši…
Valovi pjene se na
odsjaju mjesečine
prenoseći njegov
smrtni cerek
ne dajući mi da
predahnem
dok krik skuplja
se na duši
pokušava da
probije se van,
ali prokleta maska ne da
ni da prođe šum, a on
vrti me i vrti
smijući se sve jače…
Teško mi je na srcu
i sve jače mi se plače
ostala sam sama
na ovoj prokletoj
pučini što izašla je
iz pakla,
ali nedam se
borim se, možda
i ova maska pukne kao
da je od stakla…
Martina Kopić
