Odnedavno, vrijeme provedeno na poslu zadaje mi glavobolju ali tome sam si sama kriva. U stilu nekakve balave klinke, podlegla sam običnom šarmu mlađeg muškarca. I od tad, više se ne znam ponašati kao nadređena, a u takvoj situaciji, uglavnom, najviše trpi moj karakter. Kao direktorica tvrtke za odnose s javnošću, u prvom redu moram biti komunikativna, britka na jeziku, uvjerljivog stava, snalažljiva i maštovita u potrebitim situacijama te zamrznutog pogleda bez emocija kako bi me doista shvatili ozbiljno, kako zaposlenici tako i poslovni suradnici.
No u zadnje vrijeme nisam svoja. Jednostavno, svaki put kad mi se ON pojavi u vidokrugu, totalno “zablesiram“… nervoza, znojni dlanovi, ubrzano disanje, mucanje, nespretnost i pogled “zatelebanog teleta”. I zamišljam da se skrivamo u ostavi za metle. Da!! Dobro ste čuli. Nisam normalna!
Ipak, da se razumijemo… Ja sam slobodna, uspješna žena a on “bolesno dobar”.
No, sve bi zapravo bilo u redu da sam se zaustavila samo na razmišljanju, ali učestala razmišljanja odjednom poremetila su moju savršeno isplaniranu svakodnevicu. Prvu značajniju promjenu osjetila sam još prošlog ponedjeljka. Dan je već od ranog jutra započeo grozno. Nedjeljno tulumarenje s Majom i Teom donijelo mi je samo strašnu glavobolju, jutarnju mučninu i neispavanost u ponedjeljak ujutro. A osim toga, mrzim ponedjeljke, ili oni mrze mene… Nisam više sigurna. Ne samo iz razloga jer je prvi radni dan nego i zbog toga što ponedjeljkom obavezno učinim nekakvu glupost. Ali tog ponedjeljka bila sam kraljica gluposti i blama. Dvostruka pobjednica. Kako sam po prirodi nespretna, brzopleta i kako sve radim u posljednji tren i uvijek sam u žurbi ili stižem u zadnji tren, stoga je svaki moj dan pomno organiziran do najsitnijih detalja pa tako i poslovna odjeća koju planiram obući od ponedjeljka do petka.
Moj svakodnevni jutarnji ritual ne odstupa previše od jutra do jutra, tek sitni detalji, kao što su naušnice, boja ruža, naočale ili parfem, čine razliku. No vremenski sve je moralo biti obavljeno u istom vremenskom periodu jer svugdje sam mogla zakasniti ali na posao nikako ne.
I tako.. Tog nesretnog ponedjeljka, alarm na budilici oglasio se u 4:50 umjesto 4:30. Otvaram oči, pridižem se iz kreveta, no strašna glavobolja i nesnosna mučnina prikuju me ponovno za jastuk. No shvativši da već kasnim 20 minuta, zbacim prekrivač sa sebe i uletim u kupatilo, brzinski oblačim već pripremljenu odjeću, brzinski perem zube, ruž, parfem… i ostaje mi tek 10 minuta da stignem na posao što bi značilo da moram nagaziti na gas i moliti se da usput ne naletim na policijsku patrolu.
Kada sam sjela u auto i okrenula ključ, preplavio me nekakav čudan osjećaj da sam nešto zaboravila, no kako nisam pronalazila poseban razlog za brigu, pripisala sam sve to samom nazivu Ponedjeljak.
Minutu do, parkirala sam automobil na parkiralište i točno u 6:00 uletjela u zgradu. No, onoga trenutka kada sam u hodniku skinula svoj kaput, osjetila sam hladnoću ispod crne svilene košulje. Istovremeno shvatila sam što mi nedostaje ali već je bilo kasno. Užurbano sam se uputila ka izlaznim vratima kako bih napustila poslovnu zgradu, no iz dizala, točno ispred mene, izlazi ON, noseći u ruci plastičnu čašu toplog kofeina.
– Khm, khm… Dobro jutro Tamara – izgovorio je to dubokim, hrapavim baritonom.
Vrisnula sam i unakrsno rukama prekrila prsa.
Stao je ukopan na mjestu, šokiran i zbunjen. A onda!!! Onda je spustio onaj krupni pogled na moj dekolte.
– Majko draga… Zemljo otvori se!! – tiho sam prošaptala. Iako sam nosila crnu svilenu košulju koja je imala dva ukrasna volana kao dodatan detalj, ipak sam se osjećala ogoljenom.
– Zatvori oči, ne gledaj me – zapovjednim glasom povisila sam ton.
Podigao je pogled, kratko me pogledao u oči a potom, dodatno zbunjen, naglo se trgne i dva put se okrene oko svoje osi pri čemu je sav kofein završio na mojoj košulji i dodatno pogoršao već škakljivu situaciju. Ponovno sam vrisnula. Očito dovoljno glasno kako bih privukla pažnju i ostalih zaposlenika u zgradi.
Možda sam i mogla izvući situaciju u svoju korist da me moja draga prijateljica Ina nije pokušala poštedjeti blama.
– Pa što! U današnje vrijeme moderno je ne nositi grudnjak.
Marijana Šimić
