Nebrojeno puta mi je organizam došao do točke vrenja tako da današnja situacija nije ništa već ne doživljeno, ali bez obzira na dobro poznati razvoj i tijek događanja, glava mi pulsira od silne krvi koju je ljutnja nabila u nju.
Pubertet kod muške djece ne samo da kasnije dolazi do izražaja nego mi se čini da nikada ne završava.
Imam sina koji je već kako bi ovdje ljudi rekli “kenjčina”. Godina mu je dovoljno da ga se uputi u svijet pa da se koprca i hrve sa svim životnim situacijama s kojima se bore odrasli, ali na žalost, godine su jedino što ima za takvu borbu.
Pokušavam vratiti film i naći gdje smo u odgoju izgrebali tu njegovu memorijsku karticu pa na onim bitnim stvarima ne da zapinje nego se doslovno ugasi.
Kad treba nešto korisno uraditi, da pomogne ocu koji je 10-12 sati na radnome mjestu “mali” sve nešto “konta” pa na kraju “skonta” da je lakše ako to nešto odradi uz nečiju pomoć. Uz čiju, pitam se?
Tako iscure oni sati dnevnoga svjetla koji su u zimskim danima škiti, a on “konta” dok ja vrijem.
Kad se smrači, nema smisla početi išta osim nekog online trasha od igre.
Danas sam eksplodirala kao expreslonac kad mu se onemogući onaj “pfiiiii”.
Počelo je odmah za ranijega.
Zadani su mu neki poslovi koje, iskreno govoreći, ne bi ni trebalo napominjati nekome tko je skupio dovoljno godina da ne bi bilo nikakvo čudo niti preuranjeno da je i sam glava obitelji.
Buđenje u 7 završilo je njegovim ustajanjem u 10. Udostojao se gospodin sići, pa je onako krmeljav prvo morao popiti kavu i ispušit koji duvan, da dođe k sebi. Iza toga je slijedilo već spomenuto kontanje i planovi kako odraditi to što mora, a da se ne umori, ne daj Bože!
Dok je on skontao bio je gotov i ručak pa je trebalo i pojesti. Iza ručka mu je pao tlak, pa šećer i to je trebalo dovesti u normalu, pa malo prileći da se sve u organizmu izlevela. U to je i zaspao jer je legao oko 3, a ja ga zvala u 7, mislim, pa nije mu za zamjeriti što je ustao tek u 10. Probudio se, naravno gladan, željan kofeina i nikotina pa je to podmirio. U to se i smrklo. Nije on uopće primijetio da je u meni mrkla noć puna munja i gromova jer sam sita njegovoga parazitskog ponašanja i da mi se tlakovi sudaraju. Naravno, nonšalantno je sjeo, uključio računalo i pošao u debilni svijet koji mi stanuje pod krovom i ne samo da mi ne plaća stanarinu nego ja plaćam da mi unosi nemir u život.
Do eksplozije je došlo kad sam mu rekla da isključi igricu i dođe na razgovor u kuhinju, a on ,naravno, nije čuo mene jer je slušao plan borbe kojega je vođa ekipe baš iznosio…
Gledam u play station kojega planiram kupiti djetetu za rođendan, svome koro 10 godišnjaku za kojega strahujem da se zbog moje silne ljubavi i potrebe da mu udovoljim i ispunim želju ne pretvori
u gore navedenoga, izmišljenoga “kenjčinu”.
U kojem trenutku je roditeljstvo doživjelo preobrazbu, izgubilo čaroliju, postalo muka, strah, strepnja?
Znam kada, onda kad smo počeli sami sebi opravravdavati kupovinu loših poklona kroz činjenicu da im želimo dati sve što mi nismo imali.
Bilo bi to ispravno razmišljanje da sam odrasla u obitelji bez ljubavi, pa da mu dajem duple doze ljubavi, da sam odrasla bez vremena provedenoga u prirodi sa svojim roditeljima, sestrama i braćom, pa da mu pružam svaki sekund svoga vremena, da sam odrasla u hladnim prljavim zidinama uz roditelje ovisnike pa svome djetetu ne želim priuštiti isto.
Pošto sam u djetinjstvu bila blagoslovljena svim čarima koje nudi zdrava obitelj, svome ću sinu pokloniti baš ono što sam i sama imala jer smatram da sam imala SVE!
Pošto je prerastao bicikl kojega ima, kupit ću mu novi. Sigurna sam da će se obradovati i uživati u našim zajedničkim vožnjama jer, dobar je on dječak, a na meni je da svoju ljubav pametno pretočim u djelo, da ju čarolijom oživim.
Rado biram davati mu baš sve ono što sam kao dijete i ja imala, a to je djetinjstvo puno uspomena koje griju dušu i pri pomisli na njih na lice stavljaju osmijeh bez posmatraču poznatoga razloga.
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
