Budi tu…da pošaljemo pozdrav jutru, da gledamo sunce kako izlazi…
Znaš li ti…postoje li prolazi…kroz koje može da se pobjegne.
Gdje god da krenem stranice preokrenem, tebe tražim…
Gdje su te zapisali…na kojoj strani knjige… mog života…
Zašto se traka uvijek odmota…i zastane kad tvoj glas čujem…
Kao da je neko premota… u trenu stojim tu pred tobom, borim se sa sobom…borim se s’ onim što osjećam, sebi obećam… ali ne mogu da se ne sjećam…
Rekli su da na granici od snova ne smijem tebe voljeti…
A šta, ako nam život da sat ili dva da se upoznamo…samo toliko vremena imamo dok nam ne izbriše sjećanje…
Šetamo… svitanje će još malo nekoliko minuta ostalo i prije nego nastane novi dan i sve se pretvori u san…jedno znam…tebe ću da čuvam.
Pitaću se ko si ti, kad se ponovo budemo sreli?
Ja te ne poznajem, ali prepoznajem nešto u tebi…nešto što je meni i srcu odaslano…osjećam da se znamo.
Pitaćeš se ko sam ja…djevojka iz kraja što nosi hlače s’ tregerima i putuje s’ koferima punim knjiga.
Pa knjige te… čitam na uglu, ulice oko mene je mnogo djece…tu me možeš pronaći…
Djevojka što pleše s’ jutarnjim zrakama sunca…sigurnim koracima…
Nosim martinke…slušam stare pjesme Rock zvuka…mene zanima nauka…uvijek dosljedna u donošenju odluka…za mene je pogled najljepša poruka.
Za mene je poljubac u čelo…načelo, znak poštovanja i čežnje…kad u srcu postoje težnje…što prijeći će sve prepreke i mostove s’ jedne strane na drugu…
Volim vozove i tu daleku prugu kojom se putuje…u meni sve, u ljubav, vjeruje…
Ti imaš u glasu melodiju…neku mistiku…pamtim svaku crtu tvog lica, svaku karakteristiku, moj poetiku…dušo moja, moj putniku.
Pustimo, u ta dva sata do novog jutra da se otvore od, duše vrata da poteku s’ usana sva pisma napisana…
Ko bi rekao, ko bi znao, da je neko tebe, meni poslao.
Dvije suprotnosti…uz nekoliko sličnosti… to je logika…na srcu je odluka…
U tom trenu kad noć traži zamjenu…kad se sunce pomoli…ko bi znao, da ću baš tad, da te zavolim…
Sve da noć i jutro zamolim…da odvoje godine i spoje srce moje i tvoje…ko je odabrao nas dvoje da nam se duše zavole…
A šta, ako smo ti i ja satkani od snova…da li postoje ova dva sata i noć ova…koja jutru teži…srce bi htjelo da zabilježi, u svoju teku…nekoliko rečenica da može da pročita i da se sjeti…
Zašto vrijeme… kad ne treba, brzo leti…
Ako ne budem mogla ja…ti se sjeti…od sjećanja mrežu ispleti…na crtežu jutranjom rosom…kad prođe tvoja ruka kroz moju kosu…i jedan poljubac u čelo…dok sunce obasjava naša lica…puna je djece ulica i svi pitaju koje priče se danas čitaju…
Moja dušo, moj poetiku, putniku koji zna gdje sam ja…i kad nisam tu…ne budi gost u snovima…ni sat ili dva koliko život da da se zavolimo i da se iznova sjetimo…
Prevari noć i jutro…melodijom glasa…dok more budi ljepotu talasa…dok čitam priče djeci ti ljubavi reci da, u nama ljubav postoji…da su se eto sreli putevi moji i putevi tvoji…
I koliko god nam sjećanje brisali neke nove susrete zapisali ti i ja ćemo uvijek put pronaći…naše se duše i daljinama uspiju dotaći…
Noć prolazi, uskoro će sunce izaći…ostaću da stojim pored tebe, biću hrabrija od same sebe…i neću se boriti…ko bi rekao, ko bi znao, da ću baš tebe zavoljeti…
Pruži mi ruku srce je donjelo odluku, sakrilo logiku…otvorilo put ljubavi, ka mom poetiku i putniku…
Pustilo nas vrijeme, odlučilo da krene…stranice na našu priču okrene…i čitaju tu priču djeca nama…pisma ljubavi stanuju u srcu…a pišu se usnama.
Milena Vujinović
