Kud god pošla,
prati me sibirska hladnoća,
sjena moje sjene.
Zatamnjeni kumulonimbus polagano se nadvio
ponad moje postelje-
izbjegavajući njegovu sveprisutnost,
pokušah se skriti
u trougao obnevidjelosti.
Nastojah započeti
psihoanalizu
omaški pri govoru,
drskih antiteza
spisateljskih raskrinkavanja,
ali me mrtvi kut
u kojem proširih iluzije
spljoštio sa podom,
nemilosrdno zatomivši zbirke pjesama nekim čudnim šumovima
proizašlim iz čistišnih dveri u kojima tugaljive simfonije kroz oblake odjekuju poput hitaca revolvera.
Ponekad sam nesvrstana čahura osobe.
Još mi kao djetetu šivahu introvertirane usne,
bradu koja drhti od nesreće što me zadesila reinkarnacijom u prezrelo voće koje konzumiraju bijedni insekti, prosipajući svoj otrov muževnosti.
Gazeći bosa kroz trnovite kaldrme,
i kišom orošena grmlja nesnosnih bodljikavosti,
duga mi haljina zapinje pri nesigurnom iskoraku u eter.
Tada, van dometa plime,
u pergamentu iskovah neizbrisive asocijacije kamenih hridi razočarenja,
mjesečevih mijena preneražene spisateljice u čijim žilama prebiva mladić čiji je profil lica upleten u voštano srce (ne)dodirnutih oseka.
On je sinonim za svjetionik platonskih snatrenja,
krnja krhotina meteora sjedinjena sa supstancom grozničave ovisnosti o tom iznimno cijenjenom hodu,
maestralnom dovršavanju cigarete pri punoj svijesti darovane karizme i izabrane požrtvovnosti uspjeha.
Nije li spisateljstvo ujedno i slikarstvo van dometa svemira,
nanošenje razlivene tempere na pothlađeno platno grimiznoga okvira?
Hoćemo li skončati nedovoljnom vjerodostojnošću oslikanih motiva,
osrednjim predočavanjem prenuća iz dolina prepunih lavande?
Iako gotovo godinu dana ne vidjeh glavnog protagonista pasivnih zbivanja u rascvjetanom razdoblju što vrvi od raskidanih poglavlja,
svakodnevno mi se potkrade ideja ushićenosti iznenadnog susreta, negdje na horizontu beskraja.
Lorena Vojtić
