Znate li ono kad u glavi poželite “da mi se barem nešto dogodi pa da ne moram na posao”? I mislila sam da ne znate. Tako nešto se vjerojatno može odviti samo u mojoj glavi.
Da, ja sam poželjela neki lom, ili barem iščašenje, i svemir je rekao “Evo ti, izvoli!”
Mislila sam da će biti kao u filmovima. Idila. Ja u pidžami, knjige, serije, kava na tacni, čokolada nadohvat ruke, a poslovi čarobno nestaju sami od sebe.
E pa… hvala, svemire – želja mi se ispunila, noga “sređena”, samo što bolovanje nema veze s pidžama-idilom, nego više s horor verzijom “Dođi, vidi, preživi.”
Na internetu piše da se bolovanje koristi za odmor, oporavak i “brigu o sebi”. Da, naravno. Brigu o sebi i o svemu drugome. Ako niste znali, poslovi po kući se ne odrađuju magično samo zato što te boli noga. Suđe se ne pere samo, veš ne skače sam u perilicu, a prašina ne nestaje uz blagoslov štake.
Prvih par dana sam još imala iluziju da ću iskoristiti “vrijeme za sebe”. Pročitati hrpu knjiga, gledati serije, napisati nešto pametno. Realnost? Dok dođem od kreveta do kupaonice čini mi se kao da sam prešla Velebit u japankama. Dok skuham kavu i pripremim doručak prođe mi volja za životom. A dok operem suđe poželim da sam ipak na poslu jer mi se čini da se tamo manje naradim. Ili sam barem plaćena za rad.
Bolovanje je, ukratko, kao reality show “Survivor”. Samo što nemaš nagradu od milijun dolara nego hrpu neopranog veša i, u mojem slučaju, bolnu nogu.
Nema tu filmske romantike. Umjesto posluge – samoposluga. Ako želim čokoladu, moram je sama dohvatiti. Ako želim kavu, kuham je na jednoj nozi kao da sam kandidat u showu “MasterChef: invalid edition”. Ako želim mir, mogu ga slobodno potražiti na drugom planetu.
Jer, gle čuda, poslovi ne uzimaju bolovanje.
Prašina mi se smije iz kuta, prljavi veš me provocira iz košare, suđe se množi kao da je na steroidima, a ja balansiram između štake i metle pitajući se jesam li u prošlom životu bila akrobat u cirkusu.
I onda shvatim pravu istinu. Bolovanje nije godišnji odmor, nije spa za iscrpljene duše, nije ni slobodno vrijeme. Bolovanje je kazna za sve one misli “da mi je barem nešto da ostanem doma”. To je trening strpljenja i test živaca. I to besplatan. Serije ti dosade nakon tri dana. Knjige? Padaju ti iz ruke jer ne znaš kako se smjestiti. Odmor? Više podsjeća na kaznu.
Ali hej, nije sve crno. Naučiš nove vještine.
Recimo kako nositi tanjur, štaku i čašu vode odjednom, a da ne demoliraš kuhinju. Ili kako preseliti šalicu vruće kave iz jedne prostorije u drugu bez hitne intervencije.
Istina, to su vještine koje ti nijedan životopis neće priznati, ali bi ti mogle donijeti zlato na Olimpijadi preživljavanja u vlastitom domu.
Koliko god sve to bilo kaotično i iritantno, ima i nešto dobro u cijeloj priči. Usporim. Naučim tražiti pomoć (iako se pravim da ne trebam i u većini slučajeva ću je dobiti uz prigovore). Shvatim da život ide dalje i kad ga moraš preživjeti na jednoj nozi.
I na kraju, ono najvažnije, da je dravlje luksuz koji uzimamo zdravo za gotovo sve dok ga ne izgubimo. Ne isplati ga se mijenjati za “slatko bolovanje”. Ako ti treba odmor – uzmi godišnji ili slobodan dan, pobjegni na vikend, priušti si masažu. Znam da je to lakše reći nego učiniti, ali kad poželiš lom ili istegnuće, znaj da je to želja koja se ispunjava… i koju odmah požališ.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
