Poznavala sam jednu djevojku koja je, kad god bi se osjećala loše, samoj sebi nanosila bol. Nekad nožem, nekad žiletom, nekad bi se, čak, ubadala iglom. Bila je ona divna duša. Nekako sva topla, prijatna, umiljata poput jagnjeta, vječito ljubazna prema svima. Ljudi su je smatrali čudakinjom samo zbog toga što je voljela oblačiti crnu odjeću. Kakva ironija! Rugali su se njoj, ogovarali je i osuđivali samo zbog boje odjeće. I to oni koji su iznutra bili crni kao najmračnija noć, izvrtali su ruglu nju, čija je duša bila načinjena od najljepših duginih boja. Uvijek je ustajala da bi neko drugi sjeo. Na ulici je zasmijavala bebe i zastajkivala da pomazi pse i mačke. Često je hranila lutalice. A opet, kad bi je povrijedili, napravila bi rez na svojoj vlastitoj koži. Čak ni njena porodica nije imala razumijevanja prema njoj. Valjda se nikako nije uklapala u njihov kalup, niti pojam savršenstva.
,,Zašto to radiš?” – pitala sam je jednom, kad sam primijetila njenu nadlanicu, ispunjenu ožiljcima i svježim, dubokim posjekotinama.
,,Radim ovo da bih jednog dana mogla da pokažem ocu, majci i drugima šta je, zapravo, svaka ružna riječ upućena nekome. Ružna riječ je poput žileta kojim pravim ove crtice na svojoj koži. Neka riječ zasiječe preduboko, neka malo manje, ali na kraju svaka postane ožiljak. Ožiljak sa kojim treba živjeti.”
Darya Noel Mason
