Iz grupe od dvadesetak ljudi beživotna, ugasla pogleda, pozornost mi privuče glas starije gospođe. Obratila se svojim kćerima: „Sjećam se, nisam zaboravila. Nekad sam imala sve, a sada nemam ništa. Ne znam ni tko sam ni gdje sam, ali se sjećam da sam imala sve“ ponovi.
Kćeri su je grlile, govorile kako ima njih. Stara je gospođa pričala svima o svojoj djeci. To je jedino čega se sa sigurnošću sjećala. Zaboravila je kuću koju je s mužem gradila, doslovce nosila kamenje. Zaboravila je svoju prekrasnu garderobu, koju je sama sašila. Zaboravila je gotovo sve. Tko zna kakvi joj se bljeskovi prošlosti javljaju. Vidi li ponekad svoj vrt prepun cvijeća? Sjeti li se prostora i stvari koje je tako voljela? Što misli kad pita svoje kćeri: „Jesam li sada među otpadnicima?“
Snježana Akrap Sušac
