Osjećam sumornu
gorčinu u ustima
kao pelin i med
pomiješani u jedno,
dok se mučim
da bar malo progutam
sve riječi drske i teške.
Grlo sve jače steže
prožeto je od suhoće,
tek udah zraka spotiče se
o zidove vanjske hladnoće.
Oglušim se o vlastiti vrisak,
još jednom udahnem tanje
tek toliko da ne ispustim
ovo blago saznanje:
da čovjek je samo čovjek,
u ljudima toliko istog,
bolje da drvljem i kamenjem ide
nego jezikom kao britvom.
Karolina Obradović
