Tužno je jutro kad misli lete tamo gdje ne bi trebale biti… Tamo gdje su odavno čestice prašine trebale prekriti svu bol. Ništa manje ne peku ove suze što iznova ispiru oči toliko navikle gledati negdje u one samo njima poznate daljine… One iste što godinama ih štite od sve ružnoće koja ih okružuje, odbijajući da vide išta osim ljepote. Proljeće, još jedno, je na korak… tu odmah iza ugla, ali danas je tmurno. Vjetar nemilosrdno brije svojim oštrim ledenim kandžama, podsjećajući me na sve nanovo otvorene rane i ispucale konce koje ušivam iz godine u godinu, držeći ionako razmrvljeno srce na okupu… Kakvo je takvo je… Moje je… Hladnoća prodire u svaku pukotinu tražeći i najmanji trag otpora, ali otpora nema… Uzalud je pružati ga… Na ovakve dane dopuštam sebi raspasti se u milijarde komadića, zaljevajući tugu suzama koje peku kao užareno željezo koje ostavlja svoj pečat na razrovanoj duši… Sutra će biti lakše… Ustat ću i pokupiti sve slomljene djelove, pomno ih ušivajući novim koncem, spajajući iskrzane rubove, jer nastaviti se mora… Ma koliko to ponekad nemoguće izgledalo… Pogled će biti bistriji, a plavetnilo sjajnije… Tako mora biti… Najviše boli samo na dane kada sjećanja oplakuju onog koga nema…
Martina Kopić
