Prolazim
ulicom rođenja,
mjestom kome
znam svaki kutak.
Blatni pločnici
suprotstavljaju
mi se na putu.
Ne znam
je li užitak
sunčeva zraka;
što se prelama
kroz rosno granje
ili je to tako
uobičajeno zbivanje?
Vidim cigle
starih kuća
koje nose u grob
svoje tajne,
čemprese što se
pod naletom vjetra
svijaju i pozdravljaju
zimzelene sjene.
Cigle izblijedjele,
ljudi bez cilja,
nade, snage.
Ne tražim od njih
da me vole,
a oni koji to ipak čine
nek’ znaju – mene
nitko ne posjeduje!
Dimom cigarete
rastjeravam
tmurne oblake,
oko fasada
samo korov raste.
Sputala me religija,
moral, dobrota,
ne vidim se
iz te bolne zore!
Kiša sipi niz zidove,
mačke bježe.
Seoski život žive
samo preplašene jedinke,
a čega se bojati-
kad ništa i ne postoji?
Ovo nismo mi,
to su naši
zli blizanci.
Nervozu unosi
oblak koji me prati.
Smijem mu se
u lice i govorim-
„Mene nećeš uhvatiti.“
„Duhovi su neopipljivi.“
Pitanje
postavljam svima –
jeste li zapravo sretni?
Lorena Vojtić
