Ustala sam i krećem
tamo negdje gdje zaborav
liječi svaku ranu što
udario je život
kao pečat na prljavom listu
svojim žigom obilježivši
moje postojanje…
Odlazim odlučna
u namjeri da nema povratka
suviše je teško slušati tišinu
koja tako glasno vrišti…
Odlazim tamo gdje je buka
stvorena samo da bi
zaokupila sva moja čula
ne dajući mi šansu da mislim…
Odlazim tamo gdje valovi
nježno oplakuju svoje
obale darivajući im tako
iskupljenje…
Odlazim i ne vraćam se
stvarnost suviše je bolna
a proljeće ovo sa sobom nosi
samo sjećanje na bol…
Odlazim tamo gdje nema
patnje i slomljenih djelova
moje duše…
Odlazim tamo gdje povjetarac
sa sobom nosi samo poljupce i lahorom svojim
miluje sve suze što
zaostale su od ranije…
Martina Kopić
