Zar ti..
Ti koji čučiš tu u meni,
u mom tijelu, srcu, duši.
U polumraku.
U pećini zarobljenika,
jazbini mučenika i patnika.
Tu odavno nitko ne diše.
Samo kosturi sjećanja.
Grobovi osjećaja.
Križevi bez imena i sablasni strahovi.
I sada ti samo stojiš.
Ne ističe ti se lice.
Ni izraza, ni pokreta.
Ne očitavam ti znakove života.
Stojiš nepomičan.
Ukopan.
Ni riječi, ni slova.
Pogledom gledaš kroz mene.
I ruke su mi ukočene.
Oprosti!
Bojim se pomaknuti…
Poželjeti.
Marijana Šimić
