Vrisak duše zarobljene
okovima patnje
uzdah usana zašivenih
u nijemi krik
spasonosna pobjeda
jakih nad slabima
i zloslutni cerek ptica
što izruguju se
dok slobodno lepršaju
ispred kaveza mojih
noćnih mora
sloboda o da sanjala
sam o njoj i svaki taj
isti san pretvarao se
u najdublji ponor pakla
osvjetljen patnjama ognjenim
baš poput mojih
ali ne nisam prestala sanjati
nadati se
i da spoticala sam se
dok sam pokušavala da hodam
okovana žicama kaveza
u koji su me strpali i zaboravili
i nisam odustajala
gonjena nekim
nevidljivim nitima nade
i kada padala sam, padala
sam prema naprijed, nikada
prema nazad
borila sam se
grčevito se držeći snova
o boljem sutra
o slobodi, slatkoj,divnoj,
blaženoj slobodi
i došao je dan kada krila
postala su slobodna
vinula se u visine osjećajući
taj blaženi povjetarac kako
struji oko mene dajući mi
potreban uzgon za let
nebu pod oblake
plavetnilu blažene slobode…
Martina Kopić
