Sjećam se javnih šaputanja
usred drame sjajnog Tolstoja!
Vraća me natrag vrelina daha
odbojnost moja, tek prividna.
Što je ostalo od
osebujne savršenosti?
Je li plahost smežurana,
povojima bivših pjesama?
Ponekad ne znam plivati
u bezdanu suza,
zaroniti ispod površine
trpećih rima.
Tada u propuštajućem
čamcu obrane-
održavam svijest.
Između nas ocean je suza,
ispunjen svakodnevnim krahovima.
Utapanje je ništa doli-
jednostavnost odustajanja.
Lorena Vojtić
