Patim u
deliriju…
Kruni me
žalovanje.
Trn mi
probada
lubanju.
Krvarim
rijekama
umiranja.
Otrgnuta
iz komore
strahova.
Surove
kandže
zločinca.
Mafije,
uličara.
Svejedno
se sjećam.
Nekad je –
bilo dobro!
Bili smo
sjedinjeni.
Nasmiješeni,
vedrog duha.
Njegove su
ovisnosti…
Donijele
odluku..
U parnici
između
borbe…
Za goli
život…
Umilno
dijete
treba.
Stabilnu
okolinu..
Razigrano
odrastanje.
Ispunjene
trenutke…
Žao mi je.
Što je
ovako
svršeno.
Moram ga
pustiti da –
ode iz srca.
Baciti
ključ!
Da ga
nitko…
Više ne
pronađe.
Sahranit ću.
Zapečaćenu
ljubavnu
požudu…
Burnu
strast.
Koja nas
je oboje
otrovala.
Bijedom,
traumom,
suzama…
Koje nisu
kanule iz –
bjeloočnica.
Bog prati
zbivanja.
Ne moram
brinuti o toj
budućnosti.
Ona će mi
postepeno
nadolaziti.
Bit ću
snažna.
Nadljudski
neslomljiva.
Kao i
uvijek
do sada!
Lorena Vojtić



