Lebdim u međuprostoru okovana zidovima koje sam sama tako pažljivo dizala oko sebe, ciglu po ciglu, kamen po kamen… Trepćem tjerajući suze koje su nakanile da poteku, ne želim ih… Toliko tuge se skupilo u posljednje vrijeme, da steže srce, okrutno… Toliko okrutno da moram zastati, udahnuti… Ruka mi leti prema mjestu gdje je srce, pokušavajući ga tim potezom umiriti… Mir, taj prijeko potreban mir… Klizi, izmiče mi iz ruku… Prva suza klizi niz obraz… Toliko sam prokleto slaba u ovom trenutku i znam samo što se ne slomim… Predugo sam čuvala sve u sebi… Koliko ionako jedno srce može podnijeti, prije nego li njegove ionako krhke stijenke počnu pucati? Nema tog konca koji može te rane zašiti… Šutim, gutajući knedlu koja me guši i dižem pogled na sivilo oblaka što lijeno se vuku nebom… I ono odražava moje emocije, dajući mi nijemu podršku… Barem neću plakati sama… Sama… Ostavljena u obrisima tame, kao ona koja treba nestati, prepuštena sjenkama na milost i nemilost hladnoće koja sve oko sebe pretvara u led… Krupne kapi kiše otvaraju i moju bujicu, suze sad neumorno klize, dok jecaji prijete da me uguše… Borim se za zrak i popuštam… Predajem se… Toliko je dobrodošlo ovo crnilo što povlači me za sobom… Više ne osjećam bol dok sklapam svoje ionako umorne oči, opraštajući se od sebe, tebe, svijeta, svih… Obrisi tame polako preuzimaju boje što caklile su se ispod zatvorenih kapaka i znam da je kraj… Tako dobrodošao kraj… Nema više ničega, posljednji udah i tako glasan notkucaj srca… Potom tišina… Spokoj…
Martina Kopić
