Prolazi vrijeme, ostaju sjete,
Na prošle dane kad sam bio dijete,
Na igru i radost sa braćom svojom,
I svih trenutaka sa sekom svojom,
Vrijeme ide, viđanja sve kraća,
To dobro znaju moja seka i braća,
Kad se skupimo i pričamo o svemu,
Uvijek otvorimo iz djetinstva temu,
I tad se vratimo u djetinjstvo naše,
Nekada teško, a većinom lakše,
Sjetimo se svega što nas krvlju veže,
Brojimo dane, a oni samo bježe,
U nepovrat, kako vrijeme ide,
Svakim se danom, samo uspomene vide,
O njima se priča i ne rijetko piše,
Da je barem, vremena malo više,
Više bi se družili, više uživali,
Trčali, skakali, kao djeca pjevali,
Mislili o sreći i skakali po jarku,
Od jutra do noći bili u parku,
Razmišljali samo o novom sutra,
I uzbuđeni čekali, neka nova jutra,
Gradeči uspomene o kojima pišem,
Prisječajući se svega, suze brišem,
Misleći o tome, vrijeme samo teče,
Ide u nepovrat, kao svako veče,
Kad o svojima mislim rađa se nada,
Da će biti bolje, nego što je sada,
I vrijeme će vratit one sretne dane,
Gdje naše sječanje u knjigu stane,
Kako bi nam samo, to lijepo došlo,
Da se vrati, ono što je prošlo,
I ponovo proživimo svaki dan,
O tome sanjan, ali me osvijesti dan,
U kojem shvatim da su to snovi,
A vrijeme teče, kao rijeka plovi,
Živim za dan da smo opet skupa,
Vrijeme ide, a u srcu rupa,
Zbog svih dana provedenih bez vas,
I molim Boga da opet spoji nas,
Da pričamo o svemu dok kavu pijemo,
Kao nekad, na gluposti se smijemo,
Pričamo o djeci, o ocu i majci,
O našem djetinjstvu, ponekad ko u bajci,
Dat će nam Bog opet lijepe dane,
I jutro bolje da nam opet svane,
I da smo skupa, kao davno prije,
Jer ništa od tog ljepše nije,
Nego gledat osmijehe, sestre i braće,
Sretnu majku i zadovoljstvo čaće,
Da svi smo zajedno u istom trenu,
I gradimo još jednu obiteljsku uspomenu,
Trenuci su bitni i zato vas molim,
Nikad ne zaboravite, da vas puno volim..
Ivan Ilić
