Zakoračivši u svijet pisane riječi, ujedno gradeći prepoznatljivost stila, nisam imala na umu koliki će intenzitet poprimiti požrtvovnost „dušobrižnika“. Uvijek dok me obuzima nametnuti osjećaj kritike i nerazumijevanja, zamislim se u duhu – gdje riječi odzvanjaju poput oštrice mača, usmjerene direktno prema srcu. Umjetnost, bilo kojeg segmenta, bi prvenstveno trebala uzdrmati promatrača, potaknuti sva čula naizgled pasivnog sudionika u interakciji s produktom imaginacije. I to na način potpunog šokiranja, nevjerice, pa čak i zabezeknutosti viđenim, (u ovom slučaju pročitanim). Emocije proživljavam snažno, energično, gotovo skandalozno i dakako, bez cenzure. Tragam za višim smislom, kopam ispod površine – ne bih li zaobišla monotoniju psihofizičke razine koja me okružuje. Nadalje, odbacujem površnost i pritajene osude, te se zato ne želim prilagođavati ustaljenim standardima stvaranja – jer bih tako izgubila temelj onoga što me pokreće.
Lorena Vojtić
