Budućnost je neizvjesna, daleka, nepredvidiva, nesigurna, ali uvijek krećemo prema njoj, u razmišljanju smo o njoj, u raskoraku sa njom.
Budućnost ne možemo predviditi, jer je puno toga za o čemu jednostavno ne možemo razmišljati, puno je toga na našem putu na što ne možemo ni odreagirati na to a kamoli predviđati.
Prošlost je sigurna utopija, prošlost je i učiteljica života, prošlost je u nama, po njoj pamtimo, razlučujemo, govorimo. Budućnost je nada prema kojoj idemo, možemo biti bolji ljudi da bi imali bolju budućnost, npr. bolje usvojene navike, pravila ponašanja, bolje stavove o svemu oko sebe, te pozitivnu sliku o sebi i svijetu u kojem se krećemo.
Mi smo budućnost, svijet koji gradimo u sebi je budućnost, naše ponašanje, odgoj koji prenesemo je budućnost, no tu moramo znati da smo mi ti odlučitelji koji odlučujemo što i kako i kamo poći. Mi gradimo prvo sliku o sebi, pa onda time gradimo sliku svijeta. Pomoć koja nekome treba je isto širenje vizije boljeg svijeta. Svi smo mi maleni u odnosu na svijet, bespomoćni, krhki, i jadni u svojoj jednostavnoj bijedi. Budućnost je zapravo danas nada u bolji i pravedniji svijet.
Svijet kakav poznajemo je takav da mi smo u njemu tek maleni neznatni posrednici, no treba vidjeti širu sliku, otvoriti oči za bolju viziju budućnosti gdje ćemo izaći iz sjene i založiti se za svoja svojevrsna prava a onda i prava i dostojanstva drugih.
Gradimo budućnost zajedno, a ne odvojeno!
Ina Veljančić
