Jedne je kasno- svibanjske večeri kiša stala rominjati po granitnim okvirima prozora,
račvajući se na manje zahvaćene ogranke i probijajući put do djevojačke pripovijesti čiji je koncept negiranje povrijeđenosti.
Začuđena, započeh proučavati etimologiju romantičarskih posrtanja i zaključih-
ostati živa velika je beneficija.
Na vrata mi pokucaše sve zaboravljene regresije.
Otvorih im kutak svoga uma i one se ondje trajno nastaniše,
ali začuh duel suprotnih pojmova ispred sarkofaga u kojem se rađaju slova.
Što zatekoh?
Mumiju dvadesetogodišnjih zaklinjanja u ime svega stvorenoga.
Znaš, željela bih napisati najromantičniju baladu o dvoje mladih ljudi koje su naglo razdvojile suprotne staze,
o njihovoj ljubavi što ostaje upamćena generacijama nakon
kao simbol bezgraničnog predanja i uzvišene kompatibilnosti,
no to bi bila još jedna u nizu laži.
Mogla bih prozboriti o djevojci koja si nikad nije naudila,
o njenom nimalo autodestruktivnom ponašanju koje ugrožava i remeti mir obitelji,
nipošto razornim pjesmama nanizanim poput najskupocjenijih perli na ogrlici dijamantne vrijednosti,
i opet bih netočno svjedočila.
Sasvim sam odlučno zaprijetila posvetama, naredivši im da me ne odaju do te mjere,
predloživši suptilnije izraze kroz entuzijastičnije prikaze sebe i okoline,
ali mi se iste, na opće zaprepaštenje
stadoše cerekati u lice,
gledajući što brži način da započnu proturječnosti mojim molbama.
Bože, zar je moguće da nemam nikakav utjecaj nad riječima?
Imam li trunku autoriteta nad raspojasanim metaforama što uzimaju zamah za učinkovitiji let prema samom dnu?
Izigrana sam suludom kreacijom imaginarnih ucjena,
mnogobrojnim ozljedama koje ne mogu zarasti.
I opet mi potištenje pritišće kapke, posrćem od umora i nisam dobrodošla u osobnoj predsvijesti nadnaravnih stupnjevanja razine pakla u kojem se nađoh.
Usporedne strofe mi postadoše neprijatelji,
bezglavo se vrteći u smjeru oprečnom od mojih zamisli,
razjarujući pokušaje da uspostavim donekle čitljiv manifest psihičkih labilnosti.
Ostalih nekoliko ličnosti unutar organizma,
okreću kormilo bez najave skretanja,
pomahnitalo jure u sam vrh sante leda što se stvorila niotkuda, nedaleko odredišnih iskrcavanja smirne i dragog kamenja dosadašnjih postignuća.
Predvidjevši sudar, snažno udaram u radioaktivne projekcije prošlosti,
razne predrasude mediokriteta,
crno-bijele prosudbe o tome kako završava stravična spisateljica.
Nenadano ugledah plamičak u daljini, maglovitom burom obavijen svjetionik integriteta, placebo efekta i gubitka samopoštovanja u nadolazećim knjigama.
Ne želim dovijeka ostati paralizirana spram donošenja budućih poteza boljitka,
niti preklopljena karta demonskih opsjednuća,
htjela bih doživjeti novu eru planetarnih priljubljivanja,
kreiranje glomazne galaksije čiji stanovnici neće učiniti nažao osjetljivijim pojedincima koje izdvaja njihova karizma i umijeće stvaranja mozaika književnih tunela.
Ah, ovakav je san grdna varka.
Jedino čega sam zaista svjesna moja je minijaturnost u sjaju zvjezdane flourescentnosti i teško rasplinuće neuzvraćene ljubavi.
Stoga, odlazim na put bez povratka i opraštam ti što me ne voliš.
Lorena Vojtić
