Prvog dana kad smo se sreli, od sreće zapalih crvenu svijeću, zamislih želju, gledajući u zvijezde na nebu,
molitvu poslala bogu, poželjeh
da naša srca vječito kucaju u crvenoj boji,
poželjeh, da me ima u tvojim trepavicama.
Sa tobom sam dohvatila zvijezde, uhvatila ih za rep, poletjela kao bijeli galeb u visine, osjetih pravu ljubav, ispod sunca na pješčanoj plaži pored mora, napih se slane rose sa tvojih vrelih usana, prvi put osjetih miris tvoje kože u vjetru, na ćilimu ispod plavog neba.
Noćas, palim crvenu svijeću poslednji put,
opraštam se od tebe zauvjek
crnim plamenom iz voska od vanile,
gasim ljubav u srcu, što kuca za tebe šezdeset puta u sekundi, šezdeset minuta u satu, dvadeset četira sata u danu,
željela sam da se budim pored tebe, tristašezdeset pet dana u godini.
Noćas, duša umire u plamenu svijeće
Ljubav se gasnu decembarske noći,
bijele pahulje prekriše, tvoje stope zauvjek, tiho si izašao iz ljubavnog romana, kako si i ušao u kapitel ljubavne knjige.
Fitilj dogorio gasi se, nema dalje kraj priče
gledam u kazaljke na satu, skoro će ponoć,
iz daljine čuh tvoj glas: oprosti mi ljubavi,
nije nam bogom dato da budemo par
Suza kanu na plamen, skotrlja se kao dijamant iz oka, slanom suzom ugasi nas dvoje.
Pepeo od crvene svijeće spakova u jednu urnu
pustih niz more, neka nas nose talasi do ostrva, možda nas, neko pronađe i u urni, posadi crvenu ružu
Možda, opet nekada zablistamo u crvenoj boji do tada živjećemo od uspomena.
Rabija Hamidović
