Ako ste ikad pomislili da su nogometne utakmice Lige prvaka uzbudljive, jasno je da nikada niste prisustvovali dvoboju nižih liga.
Prva stvar koju primijetite čim stanete uz aut-liniju, odnosno uz ogradu od betonskih stupova i zahrđale žice, jest publika. Nema VAR-a, ali zato imate tetu Maru koja sa sigurnošću zna da je ono bio penal, njezinog susjeda Jozu koji se kune da bi sudac trebao u zatvor i djeda Peru koji se sjeća kako su oni nekad igrali pravi nogomet, a ne ovo valjanje po travi kao da je tepih u dnevnom boravku.
Već pri dolasku na teren jasno je da je ovo posebna dimenzija sporta. Igrači izlaze na teren uz zvuk zvižduka lokalnog navijača koji već pet minuta objašnjava kako bi on to sve drugačije posložio. Neki igrači djeluju kao da su se tek vratili iz noćnog izlaska, što često i jest slučaj, dok drugi razgibavaju koljena kao da se spremaju za Ligu nacija. Ima i onih koji istrče u petoj brzini, a već se nakon deset minuta hvataju za leđa, pa sve do majstora simulacije koji bi dobili nagradu za izvedbu “umiranja u agoniji nakon blagog kontakta”. Sudac im prilazi, oni se bolno previjaju. Sudac se udalji, oni nastavljaju trčati kao da nikad nisu bili u “kritičnom stanju.” Nakon teatralnog pada stižu neizostavni komentari publike koja kolektivno diže ruke i glasno viče “Hajde, diži se, nije ti ovo kazalište!”
Ima nekoliko kategorija u koje možemo podijeliti igrače. To su vječni talenti koje je sudbina, ili sklonost ćevapima, odvela u 3. županijsku ligu. Zatim divlji bekovi koji se ne boje ničega, a najmanje protivnika, sudaca i zakona fizike. Neizostavne zlatne kopačke sela, zabili su tri gola u sezoni i ponašaju se kao da im Barcelona šalje ugovor na potpis. I već spomenuti glumci koji padnu ako ih protivnik krivo pogleda. Njihove izvedbe toliko su uvjerljive da bi ih na izlazu iz svlačionice trebao čekati Oscar.
Da ne zaboravim spomenuti atmosferu s klupe dostojne ratne strategije i popratne komentare trenera, koji je nerijetko zadužen za pranje dresova. “Idemo, dečki, igrajte nogomet, nije ovo balet! Igraj jednostavno, ne filozofiraj, idi naprijed, idi natrag,..” S druge strane brat po šanku, kum, ili šogor glavnog napadača dovikuje “Pucaj, sine! Ma kakvo zaleđe, samo rokaj!”
Ipak, najzanimljiviji dio spektakla je publika. “Daj mu crveni! Kakav faul? Pa jedva ga je pipnuo! Vidiš li gol, to ti je ono bijelo! Trčiš kao da nisi jeo tri dana!” Atmosfera izvan terena je spoj Oktoberfesta i narodnog zbora. Navijači ne samo da znaju sve o igri, nego nude i životne savjete sucima, igračima, pa čak i konobaru koji nije dobro ohladio piće.
Pivo teče u potocima, a suci su većinom glavne mete. Oni su glavni negativci gotovo svake utakmice. Svaka njihova odluka izaziva buru negodovanja, a publika nudi detaljne analize pravila igre, uključujući povike poput. “Ma jesi li ti ikad vidio loptu uživo?! Trebaju li ti naočale, imam ja recept za dioptriju!”. Tako da nisam sigurna jesu li suci lopovi ili samo slabovidni, uglavnom sigurno ni u jednoj višoj ligi ne dobiju toliko “dobronamjernih savjeta” ili uvreda iz publike.
Kad se konačno dogodi prilika za gol, a glavni napadač uspije promašiti loptu i zrak u isto vrijeme, slijedi drvlje i kamenje. Obavezno netko iz publike dobacuje komentare tipa. “Ma i moja baba bi to zabila!” Kao da ne razumiju da je trava možda preduga, lopta previše okrugla, vjetar je puhao u krivom smjeru ili je sunce prejako u šest poslijepodne, po oblačnom vremenu.
I dok se u elitnim ligama brojke vrte oko milijuna, u nižim ligama srce, blato i tvrdoglavi entuzijazam vladaju terenom. Ovdje se ne igra za novac, već za čast, pivo i kobasice nakon utakmice. To su utakmice bez glamura, s dušom i s puno psovki.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
