Vrtim i prevrćem po svojoj nutrini pokušavajući iz sebe izvući ono nešto za što bih mogla reći da je najbolje od mene.
Ne ide mi baš.
Uzimam na analizu dijelove svoje osobnosti:
ISKRENOST – do boli sam iskrena. Možda zato nemam puno prijatelja iako
je oko mene često neka gužva ljudi.
Poslužim kao ispovjednik i slušam njihove “neka ostane među nama” priče, ali kad meni treba pomoć, knjiga padne na dva slova.
Savjete odavno ne dijelim jer pametnome ne trebaju, a budala ih ne sluša.
Kad netko zatraži savjet, kažem samo svoje iskreno mišljenje koje ne držim uvijek ispravnim, ali moje mišljenje na određene situacije bude takvo kakvoga iznesem. Ako sugovorniku godi ušima, bude prihvaćeno, ako mu ne godi, ja sam bezobzirna kučka.
Suma sumarum, iskrenost je odlična, ali i nije baš najbolja za one koji samoću ne znaju prigrliti.
SVESTRANOST – nisam baš svestrana, ali puno me nečega zaineresira i mogu reći da brzo učim. Čega god da se uhvatim, cijela se tome dajem i trudim se biti najbolja što mogu. Smatram da su ljudske sposobnosti visoko iznad granica svijesti, ali samopouzdanje im spušta letvicu. Žene su možda i sposobnije u odnosu na muškarce, ali izvlačim to iz konteksta jedne pošalice koja kaže “što žensko može s mjesta, vrag ne može ni iz zaleta”.
Šalu na stranu, svestranost me je češće opisala kao neodgovornu ili prevrtljivu nego pouzdanu ili najbolju jer me često zainteresira više stvari u isti tren, a nema tu, tada, temeljitosti.
KOMUNIKATIVNOST – brbljava k’o sam vrag. Nema veze koliko je sugovorniku godina, bez problema mogu gugutati s bebom ili razglabati s babom. Dao mi Bog jezik k’o auto put i brzinu jezika kao auta na toj cesti. Šala mi je jedan od dražih oblika komunikacije i nisam od onih što se zgražaju nad šalom na svoj račun. Najbolje se najedem i najslađe nasmijem upravo na svoj račun.
Šale i brbljanja na temu sexa, nikakav problem i upravo na tom području me moja komunikativnost pokopa.
Nekako sam oduvijek bila u većinom muškom društvu i tu sam se osjećala kao riba u vodi. Mogla sam ploviti njihovim vodama šala i pošalica, ali često bi, kad bih prihvatila šale u obliku “nabacivanja” i uzvraćala na njihov način, to bilo protumačeno kao koketiranje.
Naporno je neprestano napominjati da nisam nikakva flundra, da nisam od onih koje mijenjaju partnere kao čarape nego jednostavno prihvatim igru koja ostaje samo igra riječi.
I tu me jezik košta mira, pa eto, ni komunikativnost nije baš najbolja kad jezik nema neku veliku konkurenciju u mozgu.
Zavirujući u sebe u potrazi za nečim najboljim, dolazim do zaključka da je sve ono moje najbolje zapravo pored mene.
MUŽ, svojim životom me potiče da budem požrtvovnija i manje mislim na svoje potrebe i htijenja, a za dobrobit obitelji. Jer ako je ijedna osoba u obitelji nezadovoljna, nije dobro (to uključuje i mene, naravno, priuštim si djela koja mi pune baterije). Obitelj gledam kao jedno biće i tako i dišemo.
DJECA- vječni izvor snage, volje, inspiracije i savršen lijek koji regulira tlak.
Potiču me da ubijem lijenost koje imam pozamašnu dozu, da priznam svoje greške, da se ispričam kad pogriješim, da zamolim za oprost, da se dignem kad padnem, da ne odustajem od zacrtanih ciljeva, da učim i da u sve što radim unesem ljubav.
Ne govore mi oni riječima nego svojim prisustvom, a vidim da rado kopiraju ono što vide, ono što žive.
Sve to radim zbog njih jer djeca su nešto najbolje što muž i ja imamo, a mi moramo paziti kako koračamo životom jer oni idu našim stopama dok im korak ne postane dovoljno siguran da pođu svojim putem.
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
