Nada je… hm da.
Kažu da nada umire posljednja, ali iskreno, mislim da ponekad i ona odustane kad shvati s kim ima posla. Na primjer, kad u ponedjeljak ujutro stanem na vagu s nadom da je prošlotjedna dijeta urodila plodom, a vaga mi pokaže brojku kao da sam tjedan provela na festivalu kulena, kremšnita i piva. Nada? Nestala u sekundi.
Ili loto! Nada je tu uvijek najglasnija. „Možda baš danas… možda si baš ti taj sretnik!“ Ne igram ga, ali s tugom promatram supruga kako uredno zaokružuje brojeve razmišljajući kako će dati otkaz i kupiti vilu s bazenom koju je u mislima već kapario. A onda dođu rezultati i jedino što je osvojio jest prilika da nastavi raditi do mirovine. Nada? Isparila.
Ali, moram priznati, nada zna biti tvrdoglava. Uvijek se vraća. Nada se drži za mene kad ubacujem sinove majice u sušilicu misleći da se ovaj put neće smanjiti. Pojavi se i kad naručim nešto online i uvjeravam se „Sigurno će izgledati kao na slici!“ Spoiler, neće. Zato rijetko kad naručujem.
Svi se mi volimo nadati jer nada je ta mala iskrica koja nas tjera da vjerujemo kako ćemo jednom ući u teretanu i zaista vježbati. Nada nam šapuće da ćemo od ponedjeljka početi jesti zdravo, i manje, kao da je ponedjeljak čarobni dan kada kalorije odjednom odlučuju poštedjeti naš struk, noge ili bokove.
Nada se najbolje vidi u liječničkoj ordinaciji. Stojiš u prepunoj čekaonici i čekaš svoj red, a nada stoji pored tebe i uvjerava te da si sljedeći. Baš u trenutku kad bi medicinska sestra trebala prozvati tvoje ime, dolazi onaj lik kojemu liječnik treba “samo uručiti nalaz”. I onda ne izlazi pola sata.
Ali bez obzira na sve njezine apsurdnosti, većina nas voli nadu. Jer ona je ta koja nas drži kad stvari krenu nizbrdo, kad nam je račun u banci mršaviji od Kate Moss devedesetih, ili kad se veza s mobilnim operaterom čini stabilnija od one s partnerom. Nada nam govori da će sve biti bolje, sutra, idući tjedan, ili u onom famoznom ponedjeljku kada započinjemo dijete ili donosimo odluke o zdravom životu.
Vjerujem da bi život bez nade bio dosadan. Bez nje ne bismo vjerovali u to da ćemo jednog dana pronaći čarape koje misteriozno nestaju iz perilice.
I možda nada zna nešto što mi ne znamo. Možda će stvarno doći taj dan kad ćemo se probuditi odmorni, kada će nam ponedjeljak postati produktivan, a teretana mjesto na kojem se znojimo jer vježbamo, a ne jer se bojimo sprava. Do tada, držite se te nade jer ona je jedna od rijetkih koja nas tjera da se smijemo usred kaosa.
A, ako ništa drugo, ja barem mogu reći da mi je nada dala ideju od koje mogu napisati tekst za kolumnu.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
