Jutros me je majka probudila, s mirisom vafla iz kuhinje, kaže, ajde sine, sva su djeca već ustala. Rastegni se, još malo narasti i požuri jer vani je buka, zar ne čuješ eho nekog zvuka, kao da su iz masline naše.
Brzo skočim čarape navučem, ostalo ću poslije da obučem, i pojurim na terasu čuti, dal se svade ili netko priča, al to vam je ta galama ptića. Nešto loše ipak se desilo, starom kosu glas se povisio, leptir mašnu raskopčo od bijesa i galami na sve sada viče, zauzeo neku čudnu pozu i zahtjeva jato drugih ptica da odsele sa naših grančica. Kaže on je davno ovdje bio i opet se k nama doselio, da na grani baš masline ove, gleda more, gradi svoje snove. Kaže ne da, da se drugi gnijezde u maslini djedovine svoje, tu je rođen tu su mu sinovi, tu navrate samo galebovi. Ja ih slušam neću se miješati, al htio sam jedan prijedlog dati. Maslina je narasla od lane, proširile svoje rodne grane, da dozvoli još jednome jatu da ostanu dok masline cvatu. A onda će ptići ojačati, pridružit se nekom drugom jatu, uživati, u prirodi biti, novo gnijezdo sebi sagraditi. Dok ja tako želim da se smire da ostala jate ne uznemire, stari kos se zaleti do mene i nastavi svoje svađalačke teme, postavi me za svjedoka svoga, nemam kuda već glasati za jednoga, uhvati me neka čudna tuga svi bi stali nek poštuje druga, pa i on je vlasnik jednog jata, nek se smjeste pravila su dana. Svako jato svoje male čuva ne smetajte dok mi mama kuha, ona voli ptičji pjev slušati, ali svađu neće da prihvati. Sad odlazim želim pjesmu čuti, uživajte ima dosta grana, blizu vam je i voda i hrana. Za glavnoga vođu ovdje znate, ja sam glavni, kada nema, ni mame ni tate. Mir nastade vjetar grane njiše kosovi se krošnjom raseliše, maslinom se pjesma zaorila ljepša neg je ikad prije bila.
Slava Bilić Ivanković
