“Jesi li spremna za povratak u ludnicu?” Upitala me kolegica dva dana prije povratka na posao. Sedamnaest dana godišnjeg odmora jednostavno je proletjelo i, premda sam većinu vremena bila bolesna, moram reći da sam odmorila. Nisam si zadala krečenje, generalke i sve one dosadne poslove koje većinom obavljamo za vrijeme tog navodnog odmora.
Fizički možda nisam naišla jer me gripa ili to što me već snašlo, iscrpilo , ali psihički sam bila uvjerena da sam spremna. Stoga je moj odgovor kolegici glasio; “Jesam, tjedan dana ću sigurno izdržati, za dalje ne garantiram.”
Kako sam se samo prevarila.
Ponedjeljak je sam po sebi dan kojeg nisam ljubitelj, a nakon sedamnaest dana ustajanja u osam ili devet ujutro, za tijelo je priličan šok natjerati ga iz kreveta već u četiri. Da, ujutro. Ipak, pošto sam uspjela prespavati cijelu noć bez očekivanog stresa pred povratak, ustala sam bez problema.
Dolazak na posao nekima možda čini zadovoljstvo, ja sigurno nisam u toj skupini. Došla sam nezadovoljna, ali odlučna odraditi smjenu, što prije otići kući i prileći jer ipak tijelo treba postepeno navikavati na šok, zato mu je nakon osam i kusur sati smjene potreban odmor.
Ali zanimljivo je to da me tijelo nije izdalo, već upravo psiha u koju sam bila sigurna da me neće iznevjeriti. Tjedan dana malo sutra.
Kažu mušterija je uvijek u pravu. Da mi je samo znati tko je izmislio to “pravilo”. Pretpostavljam nadobudni poslodavac koji je tom krilaticom mislio svoj posao dovesti na viši nivo, pri tom uopće ne razmišljajući o svojim djelatnicima. Uslužni sektor, zapravo oni najniži u toj grani znaju točno da taj izraz nema veze s pameću. Eto, upravo nekoliko tih mušterija uspjelo je narušiti moju prividno uravnoteženu psihu.
Zašto?
Kao prvo, trebala bih samu sebe upitati zašto si to dozvoljavam, ali godine provedene u tom uslužnom sektoru uzele su svoj danak i posljedice su takve kakve jesu. Strpljenja za nebulozna pitanja i neukusne šale ili komentare više nemam.
Kao drugo, pitanje je zašto im dozvoljavamo da se tako ponašaju? Zar smo mi njihov ispušni ventil? Vreće za udaranje na kojima će se riješiti vlastitih frustracija?
Mušterija je uvijek u pravu? To bi u pravilu trebalo značiti što? Od sitnica na koje se konstantno žale do toga da će se jednog dana osjećati toliko slobodnima i fizički nasrtati na nas zato što nismo udovoljili njihovim suludim zahtjevima? Jer ipak, oni su uvijek u pravu.
Mušterija će doći na frizuru i ako ne dobije pramenove boje koje si je zacrtala ima pravo vrijeđati frizerku? Ili čak ne platiti uslugu? Zar je frizerka kriva za pigment njezine kose?
Ili ako ti teta noktarica napravi nokte, a oni popucaju prije nego što si planirala trebalo bi je razapeti i popljuvati? Klevetati po cijelom gradu kako ne zna obavljati svoj posao? Nećeš li se možda zapitati što si radila s tim noktima? Jesi li rovala gdje ne treba? Ili da ne mogu trajati šest tjedana, jer barem toliko očekuješ zato što ti je preskupo ići svaka tri?
U trgovačkom centru pronaći ćeš krivu cijenu i opaliti rafal po blagajnici jer ona ti se našla na putu, a zapravo ne može pobjeći jer je prikovana za onu blagajnu i najmanje je kriva. Nebitno je što se ispričala i ponudila vratiti razliku novaca, jer ti si u pravu i imaš slobodu vrijeđati je?
I ne, nisi u pravu ako napadaš tetu u banci zato što ti neće odobriti kredit. Nije ona kriva što si se posljednjih mjeseci malo zanio s kupovinom i otišao u nedozvoljeni minus.
Ljudi su si počeli uzimati previše slobode. Gdje je nestala kultura i ljudska solidarnost? Gdje je nestao čovjek?
Vremena se mijenjaju i stoga smatram da tu famoznu krilaticu ‘mušterija je uvijek u pravu’ jednostavno moramo naučiti ignorirati, jer iskorištavanje iste za nebulozne zahtjeve prevršilo je svaku mjeru.
Jasno mi je da postoji i druga strana priče. Ponekad je mušterija zaista u pravu, ali u tom slučaju ponašajmo se razumno i riješimo problem na civiliziran način. Verbalni sukobi mogu se izbjeći, ali u posljednje vrijeme svjedok sam da je to gotovo nemoguće.
Mušterija je uvijek u pravu? Ne u mojoj smjeni!
Kolumna: Na valovima riječi – Anna H.
