Ovo je jedno neopisivo dirljivo štivo, i još jedan dokaz da je domaća književna scena prebogata odličnim autorima, koji su po mom mišljenju i dalje premalo zastupljeni i recenzijama blogera. Malo starija knjiga, dolazi do mene na poklon najdraže mi knjižnice mog grada, kao nagrada za najfotku ljetnog štiva, i baš me razveselila – em je knjiga kao nagrada, em je to knjiga domaćeg autora. I to kakvog!
Marko Gregur prekrasno piše, zaista divno, iskreno ne znam kome se ova knjiga ne bi svidjela. Jezik je jednostavan, stil osebujan ali nepretenciozan, a obrađuje jedno baš bolnu temu – pokušaje jednog prosječnog bračnog para u lijepoj našoj da dobiju dijete. Prvo prirodnim putem, onda umjetnom oplodnjom, a na koncu i putem posvajanja. Tekst je napisan u obliku pisama, odnosno obraćanjima tom svom budućem djetetu, za kojeg tijekom pisanja još ne zna kako će do njega doći, jer on i supruga se naime još uvijek nadaju čudu, bilo da će ona ostati trudna prirodno, ili putem umjetne oplodnje, no očito je kroz poglavlja da prolaze i kroz postupak usvajanja. Malo nas baca u prošlost, malo se sjeća svog sretnog djetinjstva, malo se vraća u sadašnjost, no u svakom je zapisu i obraćanju tom svom djetetu on pun ljubavi, uzbuđenja i očite nestrpljivosti da to dijete konačno stigne u njihov dom. Ne zna hoće li biti dječak ili djevojčica, hoće li biti beba ili će imati 3, 5 ili 7 godina, samo zna da će to dijete biti voljeno beskrajno – odnosno to je dijete voljeno već sada, zato sve ovo i zapisuje, kako bi njegovo dijete moglo jednoga dana pročitati što su mu mama i tata sve prošli kako bi na koncu ipak dočekali dan da od dvoje postanu troje – obitelj. Dirljiva priča, ispričana iz perspektive muškarca, supruga, budućeg oca koji daje sve od sebe u borbi sa svojom neplodnošću, s nemilosrdnom svakodnevicom koja polako ali temeljito uništava njegov brak s jedinom ženom koju je ikada volio i za koju je odmah znao da s njom želi dočekati starost, pa je tako svaka stranica prepuna emocija, od sveprisutne nade do teškog očajanja, od izjava ljubavi do započinjanja svađanja, od osjećaja nemoći do euforije – pravi vrtuljak u kojem sam ja baš uživala, jer takve priče obožavam. Obožavam priče o našim ljudima, koji se bore sa sustavom, raznim institucijama, ali i sami sa sobom, jer u vrtlog svega ovoga nije lako ostati razuman, sačuvati ljubav prema supružniku ali i samome sebi, i na kraju krajeva nije ni malo lako biti roditelj, kojim god putem da ste dobili toliko željeno dijete. Nebrojeno je odluka koje morate donijeti, prije samog roditeljstva, i svidjelo mi se što autor otvoreno progovara i o nekim tabu temama tipa – bi li usvojili romsko dijete? A dijete s Downovim sindromom? A s nekom drugom dijagnozom?
Što reći na kraju? Osobno nisam imala problema s neplodnošću ali duboko suosjećam s parovima koji prolaze kroz taj pakao želje za djetetom, koja im se možda nikada neće ostvariti, jer jednako bolno, teško i komplicirano je i posvojiti dijete u Hrvatskoj, oba procesa su dobro prikazana kroz ove zapise tom nekom budućem djetetu, koje bi se moglo zvati Leda. Ako bude curica, i ako jednog dana ipak dobije ovaj bračni par za roditelje, nekim čudom.
Dakle, iako obrađuje jednu zaista tešku i bolnu temu, s kojom se danas sigurna sam poistovjećuju mnogi bračni parovi, jer mislim da je to sve veći i veći problem današnjice, ali se i tome i dalje premalo priča, i u nekim se krugovima i zajednicama čak i osuđuje, meni je ova knjiga vrhunska. Preporučujem je, jer iako je na trenutke teška za čitanje, ona je brutalno iskrena, opako realna, ali i duboko emotivna, a od svih emocija ja biram naglasiti ipak ljubav, jer cijela je priča orijentirana na ljubavi jednog oca prema svom budućem djetetu, kojemu piše svako slovo ove priče.
Definitivno ću potražiti i druge objavljene knjige ovog autora, i to vrlo brzo, jer – svaka čast, kapa dolje, malo je reći da me oduševio.
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
