Mogao bih vam možda ispričati pokoju tužnu priču o svim tim ljudima koje susrećem svaki dan s istim izrazom lica i sa istim osmijehom iza kojeg se kriju sve nesreće koje su kadre pogoditi jednog čovjeka.
Mogao bih vam možda ispričati najtužniju priču o čovjeku koji je izgubio ženu i dvoje djece u automobilskoj nesreći koju je sam skrivio jer je sjeo pijan za volan pa sad traži utjehu u alkoholu svaki dan u isto vrijeme i za istim šankom.
Deset godina sam tako slušao sve nesreće različitih ljudi a svi su mi imali isto za ispričati samo na drugi način i u drugoj verziji. To vam je kao da slušate jednu osobu a čujete više njih, sve su to isti izrazi i iste geste.
I shvatih i sam, kad godinama slušaš raznorazne priče bilo istinite ili lažne, postaneš dio njih i stopiš se s tom masom ljudi koji ti pričaju sve isto.
Pitao sam se neko vrijeme zašto ljudi imaju potrebu strancu ispričati svoje boljke i probleme ali sam se prestao pitati kad sam shvatio da nemaju kome drugome, baš kao i ja. Jednom mi je jedan sijedi starac već u osamdesetima sa onom mudrijaškom sijedom bradom i istim takvim očima, kad sam se po prvi puta pijan nekome požalio na samoću i koliko ona ubija rekao da se ljudi ne žele baviti tuđom nesrećom jer su i sami nesretni i nema nimalo sreće u tim usiljenim osmijesima.
Cijeli je svijet pozornica na kojoj svatko igra svoju ulogu, kaže jedan književni velikan i u ovim svojim četrdesetima tek počinjem shvaćati što je htio reći. Zašto uopće biti sretan ako nemaš s kime podijeliti tu sreću i nema čovjeka koji bi bio istinski sretan zajedno s tobom osim možda tvojih vlastitih roditelja. Lakše je biti tužan, ako si tužan nitko te ništa neće pitati i možete tugovati zajedno u tišini a s druge strane ako si sretan i to ono istinski sretan opet nije dobro.
Otkrit ću vam tajnu koju sam i sam nedavno otkrio, ljudi ne vole kad si sretan u njihovom okruženju jer su oni sami nesretni a ne znaju kako da postanu sretni odnosno kako postati -vi.
“Zaboravio sam kako je to biti sretan, izgubio sam sve svojom krivicom”. Da mi je netko dao kunu svaki put kad bi čuo ovakvu izjavu stajavši iza drvenog šanka, danas bih bio milijunaš.
A toliko je malo potrebno za sreću ali ljudi se ne žele osvrtati ka naprijed, uvijek postoji uteg na nozi koji vuče iza i to je jedan veliki problem. Mislim da sam samo jednom u ovih deset godina susreo istinski sretnog čovjeka, sjećam se da mi je bilo toplo oko duše kad bi se nasmijao i kad bi zbijao vraški dobre šale. Bio je jedan od onih koji su se smijali vlastitim šalama na svoj i na tuđi račun i nitko mu nije zamjerio. Čini mi se da su ga se malo čak i bojali jer su bili veseli i nasmijani u blizni njega. Svake sekunde osmijeh mu je bio na licu, na tom licu se uopće nije mogla vidjeti nijedna tužna bora, sve su bile sretne, znate one oko očiju. Sjećam se da sam u njegovoj blizini barem u djeliću sekunde ili minute i ja bio istinski sretan.
Čuo sam nedavno da je poginuo na motoru i čuvši tu vijest imao sam osjećaj kao da je umrla sva sreća svijeta.
Kad sam ga upoznao taj dan u birtiji imao sam osjećaj da bi on jedini bio istinski sretan zbog mene, još kad bi ja bio sretan… Šteta što je samo taj dan došao i više se nije pojavljivao, možda bi od njega naučio kako da budem sretniji čovjek koji se raduje sitnicama kao dijete sladoledaru kojeg čeka svakoga dana u ljetno poslijepodne.
Još samo da ovo napravim, još samo da ovo, još samo da… i nisi više tu. I sve što si planirao napraviti a nisi napravio ostaje visjeti iznad dvometarske rupe u koju se spušta tvoje beživotno tijelo. I samo tako u sekundi postaješ zemljana prašina i poslije par godina nitko se ni ne sjeća da si postojao.
I postoji tisuću i jedan razlog da budeš nesretan ali ključ je u tome da nađeš onaj tisuću i drugi i da budeš jebeno sretan sa svime što imaš svaki dan. Ali treba naći taj ključ, ma kao da ga je crna zemlja progutala. A svaki dan je ključanica za taj ključ nama pred nosom samo što ju baš danas ne želimo vidjeti. Ako ima ključanice ima i ključa, a ključ vam je ispod tepiha na ulazu.
I zato što ne želite pokupiti taj ključ ispod tepiha, danas vam neću ispričati svoju priču, premda bih mogao samo da podijelim s nekim svoj lanac oko noge i oko duše koji vučem godinama.
Neću vam ispričati priču o tome kako sam izgubio ženu i dvoje djece svojom krivicom kad sam sjeo pijan za volan jer ju ne zaslužujete čuti danas, ne zaslužujete ju čuti ni sutra jer nema razloga da svoju vlastitu nesreću dijelim sa ostalim nesretnim ljudima.
Toliko je malo potrebno, toliko malo, toliko… eto tek toliko je potrebno da u svakom novom danu pronađete ključ ispod tepiha za ključanicu sreće samo da obratite pažnju malo više.
I mogao bih možda i ja danas sakriti svoju lažnu sreću pred svim tim ljudima pa ispričati svu tugu koju nosim u sebi deset godina, mogao bih ali ostadoh sam pred masom.
Ivona Kokalović
